Koštate nas milijarde i milijarde kuna… I nikome ne pada ni na kraj unitarističke pameti da se taj novac usmjeri u infarktno gospodarstvo, u sirotinju koja je nakon potresa ostala na ulici i za pomoć od posljedica korona virusa. Što više, zakonskom odredbom predviđeno je da država u slučaju potresa ili drugih elementarnih nepogoda sudjeluje u sanaciji šteta građanima s 5% utvrđenog iznosa štete!!!! Zamislite budaletinu koja je predložila tako “rastrošnu” varijantu… Što bi ostalo za Istambulku, Marakeš, Pupovčeve Novosti i za sve gore nabrojane parazite kad bi država, u slučaju štete od elementarne nepogode, predviđala možda 25% odštete?
Protekli tjedan možemo bez ikakve sumnje nazvati tjednom konačnog buđenja nas Hrvata. Faza mentalnog i socijalnog kaosa je pred nama.
Paralizirane su gotovo sve države, padaju burze, cijene nafte, pao je Boris Johnson, britanski premijer, ne u Donjem domu nego od korone. Da paraliza bude kompletna potres je zdrmao Zagreb prije prošlotjedne “nedjeljne mise”. Novi strah, nove nedoumice…”Šta je ovo bre?” rekli bi komšije i spremno zapljeskaše – potresu!? Hrvatske antife, orjuna, jugosi, svi živnuše. Enči ili Anči ganute do suza. Gugo prosto ‘ne može da veruje’ kako Hrvateki mogu da budu zli prema komšijama, a oni nam iskreno aplaudiraju. U cijelom civiliziranom svijetu običaj je, kad se “komšijama” dogodi potres, poplava, tsunami, lavina ili požar, da se izađe na balkone i od srca zaplješće u znak podrške.
Stara židovska izreka, zapisana u Talmudu glasi: “Budi onaj koga kleveću, ali nikada klevetnik“. I zato po njima samo istinom, a oni neka kleveću. Za njihove klevete boli me ona stvar.
Evo kako “reaguje” Bora Dežulović: “Potres koji je u nedjeljnu zoru, usred svjetske pandemije korona virusa…rastresao Zagreb, snagom od pet i pol Richtera, oslobodio je ono najbolje u nama. I već do večeri cijela je Jugoslavija – kao nekoć – stajala mirno”. I Dežuloviću, Mandiću, Rudanici, Tomiću, Jergoviću, Pavičiću, Gerovcu, Pofuku (neka oproste oni koje sam izostavio), ali više nikada Hrvati neće stajati mirno. Mi možemo, jer smo povijesno zaostali, financirati vašu “petu kolonu” sa šifriranim imenima Documenta, GONG, B.a.B.e., Iskorak, Kontra, Centar za mirovne, Centar za ženske studije, Građanski odbor za ljudska prava, Glas razuma, Inicijativa “Nisam vjernik”, Udruga Protagora, Centar za građansku hrabrost, Udruga David, Ženska mreža Hrvatske, Udruga Antares i mogao bih nabrajati do sutra. Vi nas, koje smo u kolovozu 1995.g. skinuli s one stvari, koštate k’o svetog Petra kajgana.
Milijarde i milijarde kuna… I nikome ne pada ni na kraj unitarističke pameti da se taj novac usmjeri u infarktno gospodarstvo, u sirotinju koja je nakon potresa ostala na ulici i za pomoć od posljedica korona virusa. Što više, zakonskom odredbom predviđeno je da država u slučaju potresa ili drugih elementarnih nepogoda sudjeluje u sanaciji šteta građanima s 5% utvrđenog iznosa štete!!!! Zamislite budaletinu koja je predložila tako “rastrošnu” varijantu… Što bi ostalo za Istambulku, Marakeš, Pupovčeve Novosti i za sve gore nabrojane parazite kad bi država, u slučaju štete od elementarne nepogode, predviđala možda 25% odštete?
I dok vi poltronskom tronutošću uživate u pljesku onih koji su u jesen tragične i mračne 1991.g. pljeskali onima koji su u tenkovima odlazili na krvavi pir u opkoljeni Vukovar, onima koji su klali u bolnici i na Ovčari, koji su 30.000 tisuća zarobljenika odveli u konclogore, mi plješćimo onima koji su obranili naše gradove i našu zemlju. A nisu nas obranili Duhaček, Ante Tomić, Rada, Rade i familija, Frlja, Teršelička, Veljača, Index, Telegram, Večernjak, Jutarnji, 24 sata, Nedjeljna, Novi list… nego oni koji si na dnevnoj bazi oduzimaju život…naši heroji, a vaši ”povlašteni” desničari, kojima možete zahvaliti silne milijarde omrznutih kuna koje vam svaki mjesec kapaju u vaše jugo-nostalgičarske džepove.
Citati Marka Ljubića i Predraga Mišića, jednog Hrvata i jednog Srbina. Jeste li primijetili neku značajniju razliku?
Na ulicama su se našli Bad Blue Boysi, Torcida, Armada, Kohorta i ratni veterani, ali nigdje nije bilo Sanje Sarnavke, Jelene Veljače, Vesne Teršelič, Zoran Pusića, Pupovca, Koraka, Iskoraka, Pride, Kontre, Rekontre, Supkontre, Babe, Žabe, Kuće ljudskih prava s Golog otoka, Drageca Pilsela, Gordana Bosanca…
Dobro piše Davorin Karačić: “Ljevičarski ološ, bilo da se radi o običnim tifusarima ili o njihovim političkim predstavnicima, koji nisu prstom mrdnuli da bi pomogli sugrađanima, koji nisu rekli ni riječ zahvale vojsci i navijačima za sve ove akcije koje rade na dobrobit ljudi, ali zato po društvenim mrežama zahvaljuju Beograđanima – na porukama solidarnosti. Navikavajte se na život u rupama glodavci”. I još nešto, tresete se od pomisli da bi dvije najjače hrvatske športske frakcije Torcida i BBB-si mogli zakopati “ratne sjekire”? Kao mitske 1991. g? Na tu podršku Splita Zagrebu stenjali ste, mučali i čkomili. Na ulicama su se našli Bad Blue Boysi, Torcida, Armada, Kohorta i ratni veterani, ali nigdje nije bilo Sanje Sarnavke, Jelene Veljače, Vesne Teršelič, Zoran Pusića, Pupovca, Koraka, Iskoraka, Pride, Kontre, Rekontre, Supkontre, Babe, Žabe, Kuće ljudskih prava s Golog otoka, Drageca Pilsela, Gordana Bosanca…
Marko Ljubić se lagano zainteresirao za te “junake našeg doba”. Oni “štite Hrvatsku od ustaša, fašista, žene od nasilja, Rome i Srbe od ugroze, migrante od surovih Hrvata, slobodu novinarstva svojih istomišljenika od ugroženosti, atentata (Saša Leković), građane od Crkve, štite ljubav boreći se za homoseksualce, sportaše od navijača, štite prava djece, štite žensko pravo na smicanje začete djece, građane od branitelja, prirodu od ljudi, naročito od Hrvata, Europu od zatucanih hrvatskih nacionalista, Istru od militarizacije, pravo na poziv savjesti, štite parkove od izgradnje crkava, bore se za povratak židovske imovine osim one koje su oteli njihovi očevi i djedovi…”, naljutit će se Marko, ovo je čisto prepisivanje.
Jedan od deset tisuća Srba koji su koji su se u Domovinskom ratu borili za Hrvatsku nije ni oduševljen ni impresioniran pljeskom iz Beograda. Predrag Mišić piše: “Uništili ste mi mladost, mnogima, poubijali nas, spalili domovinu, uništili više i od jednog virusa. Uništili k’o kuga Francusku. Od vašeg pljeska sam krv pišao. Ne, ne treba mi vaš pljesak. Pljeskali ste i tenkovima koji su krenuli na pohod na Hrvatsku 1991.g. Od vašeg pljeska puna su nam groblja hrvatske mladosti. Ni zlo ni dobro ne želim od vas. Vratite pokradeno, recite gdje su nestali, platite nam ratnu odštetu, procesuirajte četnike na čelu s četnikom Vučićem… Kad to napravite ja ću vama pljeskati. Man’te se pljeskanja…”.
Evo citirao sam Marka Ljubića i Predraga Mišića. Jednog Hrvata i jednog Srbina. Jeste li primijetili neku značajniju razliku među njima u odnosu na tzv. “progresivni” dio hrvatske javnosti koja se oduševljava beogradskim pljeskom? Ja ne…
Sjetite se samo “umjetničke” 6.ličke. Član CKSH Vili Matula i Urša Raukar, potpuno su nestali sa scene. Zadovoljni su. Crkve su urušene. Dolaze mlađi i radikalniji, priključeni na državni proračun.
Bivši hrvatski predsjednik Vlade Orešković poslao je Hrvatima poruku podrške : “Čuvaj svoja postojebina. Građevine moraju ostati na kućama”.
Pokojni hrvatski književnik Mirko Božić jednom je napisao: “Koliko je visoko do neba, toliko je duboko do čovjeka”. Rečenica kao da je pisana za mračne, sive i drhtave dane ove hrvatske današnjice. Fra Mario Knezović gubi stoljetni fratarski mir. Sjetite se filma “U ime ruža” snimljenom po romanu Umberta Ecoa. Fra Mario se javio na društvenim mrežama: “Rada Borić i ostali lešinari, oprostite ali zašutite!”. I ja bih tako rekao. Sjetite se samo “umjetničke” 6.ličke. Član CKSH Vili Matula i Urša Raukar, potpuno su nestali sa scene. Zadovoljni su. Crkve su urušene. Dolaze mlađi i radikalniji, priključeni na državni proračun.
Ali,… oni već sisaju državnu sisu, vaš i naš novac. Ti isti građani za koje se hrabre udruge i takvi hrabri građani tobože bore dobit će 5% odštete za svoje srušene kuće i stanove.
Tobožnji “Centar za građansku hrabrost” kaže: “Ajmo sad brzo popravljati Crkvu u Palmotićevoj – gdje se inače održavaju mise za Pavelića, toranj Katedrale (mislite li da to neće biti prvo?); ajmo sad graditi još koju fontanu, kupiti najnovije mobitele i vozni park za naše političare, ajmo sad Manhattan, ajmo stupiće, ajmo organizirati još jedan Hod za život!”. Netko će reći čemu spominjati ta jeftina lijeva spadala i na njih trošiti tintu i papir? Točno. Jeftino, sirovo i polu retardirano. Ali, taj vječni ali… Oni već sisaju državnu sisu, vaš i naš novac. Ti isti građani za koje se hrabre udruge i takvi hrabri građani tobože bore dobit će 5% odštete za svoje srušene kuće i stanove.
Javio se i “retrogradni” Marcel Holjevac pa kaže: “Oni koji tvrde da je u socijalizmu bilo bolje sad su na svojemu. Ekonomska katastrofa, redovi pred trgovinama, nestašica WC papira, masovni otkazi, policija ti prati kretanje i telefon, a izlazak iz zemlje je zabranjen…i da, Manolić je dobro”.
Molba hrvatskog psihijatrijskog društva: “Dok ste u izolaciji i pričate sa svojim ljubimcima, cvijećem ili ormarima. To je normalno. Zbog toga nas ne morate zvati. Stručnu pomoć zatražite kada vam oni počnu dijeliti savjete”.
Već sam pomislio da nema “robe” za moju retrogradnu desničarsku kolumnu.
Šteta što je kapetan Dragan odmah šupiran u otadžbinu jer Gera bi imao i za njega “rezervisane” bar dvije stranice da nam opiše što je sve taj knindža prepatio u ustaškim apsanama. Koliko je on “idiota” mogao pobiti da nije krajem ljeta 1995.g, sa svojim zečevima, zbrisao sve do Australije.
Otvorim u nedjelju ujutro fejs. Već ofucana izjava splitskog profesora povijesti Dragana Markovine: “Ja sam i dalje žešći Jugoslaven od ikoga. Meni Hrvatska ništa ne predstavlja”. Listam ultra lijevi Večernjakov Obzor kako bih pročitao intervju s Dragančetom, a ono ništa? Pa zaslužio je naš Dragan da mu Gera dade u Obzoru bar stranicu, dvije. Istina, Hrvatska mu ništa ne predstavlja, ali kune iskreno i od srca voli. Zbog njih je i pristao da predaje povijest na splitskom Filozofskom faksu. Moš’ mislit’ koja povijest.
I kad sam već pomislio da nema “robe” za moju retrogradnu desničarsku kolumnu, naletih na dvije stranice dirljivog razgovora poznate novinarke s poznatom “književnicom” Vedranom Rudan. Našoj Vedrani Hrvatska, za razliku od Dragana, ipak nešto “predstavlja”. Prije svega “pljuvaonicu” koja joj olakšava patnje za Titom i Jugoslavijom. Evo malog, sjetnog i rafiniranog razmišljanja “poznate književnice” o ljubljenom bravaru koji se uspio probiti među prvih deset ratnih zločinaca XX stoljeća: “Uspoređivati s Titom ove naše polupismene kriminalce, ubojice i bahate neznalice besmisleno je”, smatra Rudan te objašnjava gdje je Tito pogriješio: “Nije pobio dovoljno idiota. Opraštam mu sve grijehe”.
Nakon što je pastoralna Vedrana otvorila svoju jugo-dušu srpskom Kuriru, Gera i njegova ekipa osjetili su laganu ljubomoru i evo nam “poznate književnice” i u Obzoru.. Brrr… Šteta što je kapetan Dragan odmah šupiran u otadžbinu jer Gera bi imao i za njega “rezervisane” bar dvije stranice da nam opiše što je sve taj knindža prepatio u ustaškim apsanama. Koliko je on “idiota” mogao pobiti da nije krajem ljeta 1995.g, sa svojim zečevima, zbrisao sve do Australije. I šteta što se novinarka Obzora nije “sjetila” zapitati “poznatu književnicu” što misli o puštanju na slobodu “ubojice” Merčepa i “kapetana” Dragana. Odgovor bi bio zanimljiv iako lako predvidiv. Merčep je u hrvatskim zatvorima odležao teško bolestan više od kapetana Dragana. I tako je Gerin “Obzor” postao “zadnja linija odbrane” od ustaštva, fašizma, primitivnog nacionalizma, retrogradnog desničarstva u Lijevoj njihovoj. Sve su medijske institucije već kapitulirale. “Obzor” podsjeća na romantičnu 1945. godinu. Sve je palo, Berlin, Prozor, ali Odžak nije. Obzor je sada naš Odžak.
Tuđman je vodio dva istovremena rata, onaj koji je dobio i onaj koji je izgubio
Sjetite se bar jednog jedinog koji se makar i blago začudio medijskim reakcijama naših antifa Latina, Markovine, Klasića, Jakovine, Stazića, Beljaka, Rudanice i Mate Kapovića koji seru po žrtvama Bleiburga. Jedni seru, drugi cmizdre što je UDB-a ubila tako malo ljudi po inozemstvu, treći su tek sada skužili da su njegovi “šlampavo” obavili posao 1945.g. “Poznata književnica” tuguje i jauče što Tito nije pobio “Više Idiota” itd. itd. Ona jadna pati što je “ljubičica bijela” tek na desetom mjestu. Da je bilo malo više sreće i vremena mogao je on upasti među “big six”.
HTV-ov urednik “Otvorenog” legendarni “desničar” Denis Latin još ne zna na koju stranu marke treba pljunuti. Na onu na kojoj je lik Franje Tuđmana ili na onu bez njegove slike. I u Jutarnjem sve sami desničari od Ante Tomića preko Pavičića do Bajrušija. Večernji, također čista destilirana 6. lička. Slobodna i Novi list, e to je tek prava desna orjuna, srećom slabije čitana. I tako nam je ostao samo Obzor s Gerom, Pofukom, Ivanom Jakelić, Žonjom, Silvekom iz Rima, Draženom Lalićem… Sad je već jasno i onima kojima je politika zadnja “rupa na svirali” da je Tuđman vodio dva istovremena rata. Onaj koji je briljantno dobio 5. kolovoza 1995. godine i drugi koji je glatko izgubio – medijski.
Od svih ljevičarskih vedeta koje sam u ovoj kolumni spomenuo sjetite se bar jednog jedinog koji se makar i blago začudio medijskim reakcijama naših antifa Latina, Markovine, Klasića, Jakovine, Stazića, Beljaka, Rudanice i Mate Kapovića koji seru po žrtvama Bleiburga. Jedni seru, drugi cmizdre što je UDB-a ubila tako malo ljudi po inozemstvu, treći su tek sada skužili da su njegovi “šlampavo” obavili posao 1945.g. “Poznata književnica” tuguje i jauče što Tito nije pobio “Više Idiota” itd. itd. Ona jadna pati što je “ljubičica bijela” tek na desetom mjestu. Da je bilo malo više sreće i vremena mogao je on upasti među “big six” kao u engleskoj Premier League. I tko nam još ostaje? Ostali su hrabri gerilci: Bujanac, Hrvatski tjednik, 7 Dnevno i par portala na rubu egzistencije. I na kraju ljevičarski moguli, gospodari svih relevantnih, istinitih, lažnih, izmišljenih, fake news vijesti…iza kojih stoji misteriozni kapital s istoka i zapada. I jednog lijepog dana “probudit će se istok i zapad”… A do tog dana moramo trpjeti naše farizeje, dvoličnjake, komunjare koji već sami počinju vjerovati da su oni k’o bajagi antifašisti.
Kad se u Kini počelo masovno umirati od korona virusa, navodno je Centralni komitet uveo je desetodnevni dan žalosti. Jedan odgovorni drug obratio se pismom Centralnom komitetu pitajući je li za vrijeme žalosti dozvoljen seks. Da, odgovoriše drugovi iz CK, ali samo sa suprugama. Uporni drug napiše novo pismo zatraživši objašnjenje zašto samo sa suprugama? Zato, odgovoriše odgovorni drugovi, da žalost bude što veća.
Foto: krvopije