“Ugroženost” – Bitni element
velikosrpske ideologije (Treći dio)

Ovo je treći nastavak istraživačkog djela Dr. Mate Artukovića, ‘Ugroženost’ – bitni element velikosrpske ideologije. Prvi dio možete pročitati OVDJE, a drugi OVDJE.
Objavljujemo ovu studiju kako bi bolje razumjeli ono što se danas događa u Kosovi, u Crnoj Gori, u BiH i posebno u Hrvatskoj. Još više, kako bi mogli predvidjeti što nas čeka u budućnosti, a to nisu pitanja ideologije, demokracije ili gospodarskog rasta, nego pitanja golog opstanka, i hrvatske države i hrvatskoga naroda, odnosno nestanka pod vrlo krvavim okolnostima, kakvim pokušajima smo bili svjedoci čitavo prošlo stoljeće, sa stotinama tisuća poubijanih i milijunima protjeranih, a što može ignorirati samo onaj u kojemu nema pijeteta za ono što smo proživjeli i kojemu do sudbine ovoga naroda baš niti malo nije stalo. (d.d.)

Ugroženost’ – bitni element velikosrpske ideologije je rad objavljen u Zborniku radova Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz vjekove (ur. Nenad Piskač), knjiga 3., Veliko Trgovišće 2010., str. 199-242. Velika većina radova koje sam objavio, tiču se hrvatsko-srpskih odnosa. Srbi su uvijek kroz povijest naglašavali svoju “ugroženost” da bi tu “ugroženost” koristili kao ispriku za agresivnost.

Iako nabrajanje otežava ovaj tekst, ono je nužno, i na neki način odlučno za našu temu. Mogli bismo nabrajati još primjera iz izvora koje su nam sami Srbi ostavili da bismo pokazali da slika onoga drugoga, ovaj put Hrvata koji neprestano «ugrožava» «jadne Srbe», nije takva kakvu nam često predstavlja srpski tisak.

Dok su Bugari, Grci i Armenci prikazani kao pokorna raja, za Turke je, prema informacijama koje samostalci sugeriraju čitateljima, ime Srbin značilo revolucionara i antidržavni element. To je razlog da su se Srbi u Makedo­niji morali sklanjati pod ime drugih naroda. Ali kad Srbo­bran želi istaknuti kako je u Turskoj budna nacionalna svijest srpskog naroda, ističe da u bitoljskom kraju Srbi svojoj djeci daju na krštenju ime Srbin, Srbka, Srbojka.³⁸

U memorandumu srpske deputacije caru u Beč 1896. stoji pak da je »za vrijeme otomanske vladavine imala srpska pravoslavna crkva i škola potpunu autonomiju, srpske crkveno-školske opštine same su sobom upravljale; slobodno su upotrebljavale u školi i crkvi srpski jezik sa ćirilicom i srpsko ime.«³⁹ Za Kallavja, za kojega je Srbobran tvrdio da »progoni« srpsko ime, izlazila je Bosanska vila, koja je širila srpsku nacionalnu svijest, a u Mostaru Srpski vjes­nik.”⁴⁰ Riječ »proganjanje«, u Srbobranu kao i drugim srpskim glasilima inače vrlo česta prisutna u opisivanju položaja Srba gdje god se oni nala­zili, ima očito drugačije značenje od onoga u kojem mi da­nas tu riječ upotrebljavamo. Primjeri koje smo ovdje na­veli pokazuju da su srpska glasila koja su izlazila u drugoj polovici 19. i početkom 20. st. predstavljala političke krugove koji su unaprijed riješili biti nezadovoljni. Vlada nigdje i ništa ne čini za Sr­be, a ono što čini to je tek »malo školice« ili »malo fabričice«.

Čitajući npr. samostalska glasila osjećamo u njima snažnu prisutnost iracionalnog. Karikature «Vrača Pogađača» npr. prikazuju Hrvate kao bića u kojima jedva prepoznajemo ljude, i to  suhe, tupe, zlobne. Hrvati i Hrvatska u njemu su prikazani kao netko i nešto što ograničava, davi slobodu, sputava “srpska krila”, a s druge strane konkretan rezultat napora srpske narodne zajednice impresivan je, da je, kao što smo vidjeli i sam Sima L. Lazić zadivljen. Čitajući srpski tisak, vidimo da je u njemu stvorena slika protivnika koja će biti, kao u primitivnih naroda, predmet svakog mogućeg napada u nadi da će, što ta slika bude unakaženija i nakaznija, neki nevidljivi duh otkloniti od tvoraca takvih slika svu nesreću, kojom prijeti i uvijek se osvećuje nesklad sa životnom stvarnošću.

Slika svakoga protivnika srpske nacionalne misli u srpskom tisku je jednako bez imalo ljepote, ljudskih crta. Uz hrvatsku posebno je nakazna slika Židova. Na karikaturama «Vrača Pogađača» Židov je mala, usaljena nakaza, velikoga nosa i grabežljivih očiju, pod kojim stenje i dušu ispušta njegov dužnik. Jedan od trajnih elemenata u ideološkoj strukturi svega tzv. opozicionalnog srpskog novinstva i cjelokupne izdavačke djelatnosti je antisemitizam. Posebno je karakterističan za Srpsku samostalnu stranku. U listu Vrač Pogađač npr. termini “čivutski” i “hrvatski” redovito su spojeni. Kao što je sve hrvatsko bogalj, nula, sve židovsko je pokvarenost, trulež. “Hrvatstvo” i “čivutstvo” u Vraču Pogađaču i u drugim srpskim listovima, pa i u Srpskom Sionu, uvijek su u simbiozi. Kao jedan od bitnih razloga sukoba Hrvata i Srba srpski tisak navodi filosemitstvo Hrvata. Hrvati su mješavina svega i svačega, a ponajviše “sinova Judinih”. “Zgoljni Hrvati”, “obrezani Hrvati”, “novo Hrvati”, “poliveni” i “nepoliveni otadžbenici” tj. Židovi, stalno su na stupcima srpskog tiska kao dokaz i hrvatske nesposobnosti i netolerantnosti prema Srbima i slabog slavenskog osjećaja. Samostalci su neprestano optuživali hrvatsku opoziciju osobito Stranku prava, za nepatriotske simpatije prema Židovima. Osuđivali su Židove da usmjeravaju hrvatsku politiku na štetu interesa srpskog naroda i Srbije, da na štetu narodnog načela ističu kozmopolitizam i “dekadentnu” zapadnjačku kulturu. Ali i konkurentska snaga Židova srpskim trgovcima igrala je važnu ulogu u stvaranju trajno prisutnog antisemitizma, koji je zapravo opća pojava kod svih srpskih opozicionih stranaka.⁴¹ I neki režimski srpski zastupnici, istaknuti članovi Narodne stranke, odnosili su se prema Hrvatima slično kao i srpska opoziciona štampa. Posebno uzbuđenje izazvala je afera stvorena vrlo uvredljivim prouhrvatskim člancima u listu Mitrovitzer Zeitung, koji je izlazio u Srijemskoj Mitrovici. Hrvatsku narodnost čini sav otpad i klatež iz bijelog svijeta (od Starčevića, Gaja, Račkog, Mazzure do Strossmayera i ostalih «…bergera i …mayera»). Na sudu je urednik lista «Mitrovitzer Zeitung»-a označio kao pisce članaka Đuru pl. Đurkovića i Ćiru pl. Milekića, prvake Narodne stranke i poslanike u Zagrebu i Pešti, te A. pl. Roknića kao tajnog urednika lista.⁴²

«Ugroženost» kao opredjeljenje ili Kad su Hrvati Srbi a kad «genocidni» Hrvati?
«Krivnja» kroz povijest i trajna potreba «pokajanja»

Naglašeno poistovjećivanje vjere i nacije, koje je provodila Srpska samostalna stranka, sva­kako nije bila preporuka za oblikovanje srpskog nacionalnog kor­pusa u smislu koji je ova stranka željela. Samo u izuzetnim slu­čajevima djela članova ove stranke ne poistovjećuju pravoslavlje i srpsku naciju. Na ove nijanse valja svratiti pozornost. Kad se želi ista­knuti brojnost srpskog naroda, pisci iz Srpske samostalne stran­ke uglavnom priznaju načelo po kojem jezik određuje naciju. Ta­da su svi štokavci Srbi, bez obzira na vjeru. Tako jedna od sta­tistika u kalendaru Srbobran ovako dijeli “Crkvene poglavice u opsegu Srpstva”: na poglavare «Srba pravoslavnih» (pa nabraja sve episkopije koje su u okviru karlovačke mitropolije, bukovačko-dalmatinske, dabro-bosanske mitropolije, zatim crkvene poglavare u Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji), «Srba muhamedanaca» i «Srba rimokatolika» (pa su kao Srbi sada navedeni i često napadani Strossmayer, Stadler, Posilović, Buconjić, kao i poglavar «Srba unijata», Julije Drohobecki).⁴³ Niti jedna od statistika u ovom najraširenijem srpskom kalendaru ne navodi da u Hrvatskoj ima i Hrvata. Prema podatcima koji se mogu naći u ovom kalendaru, godine 1890. u Hrvatskoj i Slavoniji živjelo je 2 186 410 duša, «a od njih su bili:

567 443 pravoslavni Srbi
1 354 276 katolici koji govore srpski («racki») i hrvatski
117 493 Nijemci
68 794 Mađari
27 521 Česi
20 987 Slovenci
13 614 Slovaci
3 606 Ruteni
12 676 drugi narodi»⁴⁴

Slika koju je objavio «Vrač Pogađač» čiji je urednik Sima Lukin Lazić, koji se i sam prozvao «Vrač Pogađač», prikazuje Hrvate koji su se skupili oko Zagreba i nešto malo izvan njegove okolice. Kalendar «Srbobran» izlazio je u 40 000 primjeraka, pa je prema tome mogao biti, a i bio je, važna lektira u svakoj drugoj-trećoj srpskoj kući. Iz ovakve statistike i uopće povijesti hrvatskog naroda, izašlo je i osporavanje hrvatskom narodu njegovoga državnog teritorija i pravo tom narodu na svoju državu.

Ovdje želimo još jednom ponoviti jednu činjenicu, koja je veoma kara­kteristična za Srpsku samostalnu stranku u 19. kao i na početko 20. st., ali jednako tako i za sve druge srpske stranke i intelektualne krugove bez obzira kojoj stranci pripadali. Svi oni smatraju spomenute i ne spomenute kulturne radnike Srbima na temelju na­čela da vjera ne određuje naciju nego jezik. Ali Srpska samostalna stranka, a često i mnogi drugi utjecajni srpski politički i intelektualni krugovi u svojim izdanjima koja se tiču odnosa Hrvata i Srba,.odnosno katolika i pravosla­vaca i govore o unijaćenju, te katolike smatraju Hrvatima, a pra­voslavce Srbima. Jasno je da se vjerske agresivne pretenzije hr­vatskog klera i plemstva ne mogu opravdavati. Ali srpska politika je ovdje upala i cijelo 20. st. pa i danas počiva na nestvarnim činjenicama. Kad se želi prikazati brojnost srpskog naroda, kad se želi istaknuti značaj i dostignuća srpskog naroda na kulturnom području, pisci Srpske samostalne stranke i većina srpske intelektualne elite kako tada tako i danas smatraju katolike Srbima. Prema tome djela Gunudulića, Boškovića, Kačića, Relkovića pripadaju srpskoj kulturnoj baštini, dok su Hrvati agresivni prisvajači, koji svoje praznine žele ispuniti prisvajanjem srpskih kulturnih radnika.⁴⁵ Stavovi glede pripadnosti kulturne baštine iz ranijih razdoblja izneseni u djelima Srpske samostalne stranke, samo se formalno mogu opravdati kao da su zauzeti na temelju uvjerenja koje je vladalo u slavističkoj znanosti o štokavskom kao isključivo srpskom dijalektu. Kritičari takvog uvjerenja kasnije su dobili za pravo. Uostalom, već su Vuk Karadžić i Jovan Subotić bili svjesni da katolici i muslimani «ne osećaju se Srbima, i neće Srbima da se zovu». Kad žele naglasiti netolerantnost katolika prema pravoslavcima, onda to nije međusrpski, nego hrvatsko-srpski spor. U tom odnosu je katolik (= Hr­vat) uvijek agresivan. U djelima koja su pisali, srpski samostalci žele poka­zati kontinuitet te agresivnosti. Oni na taj način žele pokazati kontinuitet neprijateljskih poriva Hrvata prema Srbima do svojih suvremenih dana. Trajno protuslovlje samima sebi, koja je ovdje izložena o pripadnosti kulturnih radnika (katolika) i onih koji su name­tali uniju (također katolika), pokazuje da je tumačenje odnosa Hrvata i Srba kroz povijest u djelima Srpske samostalne stranke stvar trenutne političke potrebe, koja se ponavlja kroz cijelo 20. stoljeće do danas. Sklonost za prikazivnjem vla­stite ugroženosti i tuđe agresivnosti, najistaknutija je značaj­ka djela Srpske samostalne stranke. Historijska djela izašla iz pera pisaca ove stranke, obrađuju samo veličinu svojeg naro­da ili njegovih članova i u isto vrijeme konstantnu ugroženst Srba, ističući trajnu izmjenu suprotnosti između «djela srpskih predaka», njihovu nepravednu ugroženost i «nedjela srpskih zlotvora».⁴⁶

Samostalcima je posebno stalo do toga da pokažu kako je sukob Srba i Hrvata izbio zato što su Hrvati kroz po­vijest ugrožavali identitet Srba, skučavali im vjeru, tradi­ciju, jezik, ime, što su svojatali srpske kulturne velikane. Tu su se Srbi, prema tvrdnjama samostalaca, uvijek nala­zili u apsolutnoj obrani. I »u toj samoobrani i u tom napa­daju, u toj ofenzivi i defenzivi, sastoji se spor srpsko-hrvatski« na svim područjima. Samostalci stalno nastoje uvjeriti javnost ne samo da su u srpsko-hrvatskom sporu Hrvati izazvali sukob, nego da «krivnja» Hrvata prema Srbima postoji kroz povijest, te da je njihovo «pokajanje» za grijeh osnovni preduvjet sloge. Pri tom su Hrvati prije svega okrivljeni za nastojanje da se Srbi privedu katolicizmu. To je «istočni grijeh» Hrvata, u kome samostalci nalaze, da se izrazimo riječima njihovoga glasila, «glavnicu od koje kamate stalno rastu».⁴⁷ Srpski samostalci ne optužuju za taj «neokajani grijeh« izravno cijeli hrvatski narod, nego njegove političke vođe. Optužuje plemstvo, crkvu, svećenstvo, Sabor u Hr­vatskoj, kao odgovorne čimbenike i instance u hrvatskom narodu, ali kako se radi o kontinuitetu neprijateljskih poriva, jasno je da se krivica prenosi na cijeli narod, što se na mnogo mjesta u srpskom tisku i kaže.⁴⁸ Unijaćenje u Dalmaciji i sjevernoj Hrvatskoj predsta­vljeno je kao izvor svih kasnijih sukoba Hrvata i Srba. Samostalci su ovo isticali kada su htjeli pokazati Hrvati­ma, svojim suvremenicima, povijest njihove netolerancije i kontinuitet njihove agresivnosti, koje su provodili od pr­vog susreta Srba i Hrvata u 15. i 16. stoljeću za vrijeme doseljavanja Srba u Hrvatsku. »Rimska tijara« je s Hrva­tima kao sredstvom protiv Srba natkrilila Turke, te su »gri­jesi turske čalme kud i kamo lakši nego crna kronika onih zala što ih počiniše obzoraški đedi« od samog dola­ska Srba među Hrvate.⁴⁹ To je i razlog što je Srbobran preporučivao knjige N. Milaša, M. Grbića i J. Jovanovića kao primjere djela koja na izvorima dokazuju kontinuira­nu netrpeljivost katolika, odnosno Hrvata, prema Srbi­ma. Milaševa »zlatna knjiga« je zbirka tih primjera za Dalmaciju. U njoj je zapravo crno-bijelom tehnikom ispri­čana povijest »katoličke netolerancije« osobito od dolaska bosanskih katolika i fratara u 17. stoljeću u Dalmaciju. Autor je osobito marljivo nabrojao »zlodjela« Dubrovčana za koja su im »pape slale svoje bule s blagoslovom i blagodarnošću».⁵⁰ (Dubrovčani su naime uvjetovali građanstvo u Republici katoličkom vjerom, dok drugu vjeru nisu dopuštali).U drugim zgodama, kad se radi o velikanu Gunduliću ili Ruđeru Boškoviću, čitamo pak kako su oni «ovejani Srbi».

Srpski povjesničari iz kruga samostalaca uzimali su sasvim ozbiljno u obzir i narodnu pjesmu kao povijesni izvor. U knjižici «Dva hrvatska mučenike» đr Aleksandar Mitrović je iznio jednu epizodu iz hrvatske povijesti, naime pogibiju Zrinskog i Frankopana. Iako je koristio izvore koje je o tome JAZU objavila još 1873., njegova je nakana politički motivirana. On želi Hrvatima, među kojima je tada, zaslugom A. Starčevića i njegove Stranke prava, bio razvijen kult Zrinskog i Frankopana kao hrvatskih rodoljuba koje je iz zlobe i sebičnih pobuda bečka kamarila na čelu s carem dala smaknuti, pokazati da se nemaju čime ponositi, te da oni nisu bili ni “hrvatski” ni “mučenici”; sve svoje molbe za pomilovanje pišu oni latinski i njemački. Nji­hovo nejunačko držanje je upravo bijedno u usporedbi npr, sa he­rojstvom mladog đakona Avakuma iz srpske prošlosti. U potvrdu kako je ova usporedba, koju je sam uzeo, gotovo nepristojna, Mitrović navodi narodnu pjesmu kao izvor u kojoj mladi Avakum poput Makabejca prezire život i njegove lijepe ponude, za svoje ideale. Tako herojski umiru Srbi za razliku od Zrinskih i Frankopana. Mitrović piše: «Velika je razlika između njih i onijeh silnijeh Srba mučenika, prostijeh ljudi, koji su po dva ili tri dana izdisali na oštrijem kocima bez jauka i bez uzdaha! Ni jedan od njih nije htio da postane kralj, nego samo da sačuva svoje narodno ime i svoju vjeru. Stotinama takijeh Srba istorija nije upamtila ni imena, a kamo li da im je pisala čitave knjige.»⁵¹ Tvrdnja: «Na oštrijem kocima» biti «dva ili tri dana» i k tome «bez jauka i uzdaha», dovoljna je da se ocijeni «naučnost» djela A. Mitrovića. Hrabrost i  junaštvo su vrline koje se iznad svega uznose u ovim djelima i traže u historiji. Pisci kao da žive u nekom dječačkom dobu, kad je dokazivanje junaštva, hrabrosti i snage nadasve ozbiljno shvaćeno, u doba kad se hvali “tatinim mišićima” u nedostatku bolje inspiracije. Simeon Bogdanović “Siniša” je također pripadao onom krugu u Srpskoj samostalnoj stranci, koji se bavio prošlošću. Radove je uglavnom tiskao u Letopisu Matice Srpske, a mnoge i u Srbobranu. Bavio se ponajviše srednjovjekovnom povijesšću srpskog naroda. Njegovi radovi ne premašuju rodoljubivu svrhu koja ih je motivirala. U Stražilovu i Javoru je nastojao obraniti vrijednost narodne tradicije kao izvora u srpskoj historiografiji što je već osporio bio Ilarion Ruvarac, veliki borac za poznanstvenjenje srpske historiografije upravo protiv ovakvih tumača srpske povijesti.

Posebna pojava među srpskim javnim djelatnicima koji su imali i znanstvene pretenzije u povijesnoj znanosti, je Sima Lukin Lazić, koji je sam sebe prozvao «Vrač Pogađač». Lazić je inače bio jedno vrijeme urednik «Srbobrana», urednik satiričnog lista «Vrač Pogađač» i glavni historicus srpskih samostalaca. On je posrbio tri četvrtine kugle zemaljske. Iako je bio žestoki antisemit, jednu čast, kojom bi se ponosio svaki narod, nije propustio priskrbiti srpskom narodu: Isusa je proglasio Srbinom. Nema smisla ovdje nabrajati sve nevjerojatne izmišljotine o veličini srpske povijesti koje su nastale iz pera ovog najčudnijeg autora u srpskoj onodobnoj javnosti koji je ipak svojim radikalnim srpskim šovinizmom «umio zatalasati prostrane narodne slojeve» (N. Radojčić). Mnoge od svojih radova najprije je objavio u kaledaru «Srbobran» čijih je nekoliko prvih knjiga sam uredio. U kalendaru za 1894. izašla je i njegova «čuvena» «Kratka povjesnica Srba», koja je bila temelj za još čuveniju knjigu «Srbi u davnini». Uz Pavla Jovanovića, Lazić je glavni pronositelj kulta «ugroženog Srbina». «Rim-papa», «jezuiti» i Hrvati su mu glavni krivci za sve nesreće koje su stigle Srbe; katolici, «Šokci» i «Ere Šokci» su mu uvijek agresivni progonitelji Srba, ali kao i drugi u srpskoj povijesti, rado ubraja Gundulića, («jezuitu») Boškovića i Relkovića u Srbe, kao i sve «Šokce» i «Ere» kad treba pokazati kako je srpski narod mnogobrojan i da zato mora imati ne samo svoju državu, nego i granice te države, Kraljevine Srbije, protegnuti i na druga područja. Kad ga je zbog njegovih pretjeranih izmišljanja u povijesti srpskog naroda srpski pojvesničar Stanoje Stanojević nazvao lakrdijašem, bukačom i lašcem, Lazić je odgovorio: «Ali makar ti i na ušima sjedio ipet ja tebi kažem: da mi je samo znati, da ću tim usrećiti rod i narod svoj, vjeruj mi, ja bih slatko podnio i najvišu žrtvu, višu i od života, višu i od časti: lagao bih dan i noć, lagao bih kao pas.»⁵² I pored svega toga doprinos Sime Lukinog Lazića i u današnjoj srpskoj kulturnoj javnosti ocijenjen je najvišom ocjenom.⁵³

Mit «kosovskog zvona». Kosovski zavjet.

U povijesti srpskog naroda Kosovo ima posebnu ulogu. Ono je dio identiteta. Na Kosovu su spomenici srpske srednjovjekovne veličine i rijetke kulturne baštine. To je područje bilo naseljeno većinskim albanskim stanovništvom. I baš zbog toga je trebalo s puno više osjetljivosti pristupiti pitanju Kosova. Velika slava Nemanjića je i u 19. st. djelovala, a i danas najsnažnije djeluje na srpski narod. U 19. st. kosovski boj je zaglavni kamen samorazumijevnja srpskog rodoljublja. Državna veličina, izgubljena na Kosovu, mora biti vraćena. To je «zavjet» koji mora ispuniti svaki srpski rodoljub. Nitko ne želi biti prispodobljen s Vukom Brankovićem. Slavna smrt kosovskih junaka je u svijesti i srpskih samostalaca i radikala u Hrvatskoj i srpskih stranaka svih provenijencija, početak nove povijesti. Taj događaj za koji se točno ne zna je li srpska vojska (odnosno kršćanska koalicija na čelu sa srpskim knezom Lazarom) bitku dobila ili izgubila,⁵⁴ srpskim ideolozima ulijeva nepokolebljivo povjerenje u budućnost upravo zato što govori o veličini poraženog. Prema viđenju srpskih samostalaca sva povijest srpskog naroda od trenutka slavnog poraza ide za tim da nadiđe tragediju koja se dogodila. Tako je bitka na Kosovu postala mit o snazi poraženog. Upravo zato sam poraz na Kosovu (iako poraze nitko ne voli), postaje još dragocjeniji dokaz životne snage. I zato srpski ideolozi ne dopuštaju nikome da se približi pa makar i u pjesničkom nadahnuću kao eventualni saveznik kosovskih junaka. Samostalci su u «Srbobranu» vrlo oštro napali prof. Pavića kad je u predgovoru «Narodnim pjesmama o boju na Kosovu 1389», koje je napisao fra Grga Martić, istaknuo nazočnost i drugih kršćanskih jedinica uz Srbe. Samostalci su to prokomentirali vrlo oštro, smatrajući da spominjanjem savezničke kršćanske vojske Pavić želi oduzeti srpski značaj Kosovu, bitci koja se tu odigrala i slavi koja je kasnije pratila kosovske borce. Za «glupost fratarsku» što spominje na Kosovu Tvrtkovu vojsku i vojsku bana Ivana, «sve Hrvate kano ognje žive», i fra Grgo je dobio puno više od običnog ukora.

«Kosovski mit» pretvoren je u sustav ideja koje imaju državotvornu funkciju. Vjerojatno je i zato svakog saveznika u bitci 1389. srpski tisak htio držati što dalje od bitke. Vidovdan je dan nadahnuća, ispita savjesti, kada se stvaraju najplamenitije odluke. Tada se odgovara na bitno pitanje za svakog srpskog patriotu, kojim se razlikuje od nepatriote: «Sa čim ćete pred Miloša i Marka?» Mit nije bio utemeljen na povijesnim činjenicama. Oblikovao ga je kosovski ciklus srpskih epskih narodnih pjesama. Pozitvnu ulogu je ovaj mit odigrao u tome što je imao vršio nacionalnointegracijsku funkciju. Ali, kosovski mit, kako ga je oblikovala srpska politička misao u 19. st.,  je prije svega osvetnički i osvajački i po tome je izvršio dalekosežno negativnu ulogu u odnosima Srba sa svim svojim susjedima, ali se negativno odrazio i na srpski narod.

Analizirali smo malo pjesme i iz toga ciklusa, ali i neke druge koje su njime inspirirane, da bismo pokazali što njima poručuju srpski pjesnici-ideolozi. Predstojeća bitka «da se okaje Kosovo», česta je tema njihovih nadanuća. No prvo moramo ovo konstatirati: Toliko puta smo pročitali u srpskom tisku, kako svaki Srbin zna pjesme o srpskim junacima: o Milošu, o Marku, JugBogdanu, Sinđeliću, Čarapiću, malom Radojici, velikom Karađorđu i drugima. To je samo znak da nisu istinite one tužbe o silnim patnjama Srba u Hrvatskoj, koje ne dopuštaju da se kod Srba u Hrvatskoj razvije srpska svijest i ponos poradi tih junaka. Sve srpske novine pune su starca “Guslara” i potoka krvi i hekatombi kostiju za spas i prosvjetu čovječanstva, za vjeru “prađedova”, a u isto vrijeme Hrvati su predstavljeni kao narod bez korijena, tradicije, prošlosti u kojoj se može s bilo kim ili čim pohvaliti. To pak ne znači biti ugrožen.

Iako su puni jadikovki o ugroženosti, samo analiza pjesama objavljenih u srpskim listovima bila bi dovoljna da naše misli usmjeri u drugom smjeru. Aleksa Šantić “Srpskoj omladini na Balkanu” poručuje:

Omladino, nado sveta!
Ta čuješ li glase s neba,
Đe ti viču, đe ti zbore:
Za pobjedu borbe treba!

Budite se tići sveti,
Nek vas djela djelu vode!
Podignite hram u kom će
Uskrsnuti Bog slobode.”⁵⁵

Bojovnik je i “Y” u Vraču Pogađaču:

“Zdrav’ satano crni! Veličam ti djelo,
Evo vijencem ovim ovijam ti čelo.
Krvavo je cv’jeće , što ga nabra ruka,
Začetniče crni Srbinovih muka!

Ne palim ti sv’jeću! Nama muka treba!
‘Iz krvi je samo nicala sloboda!’
Nek se vrisak ori na porugu neba!
Ima krvi, ima u paćenog roda!

Ima krvi. Ali: i mačeva ima…
Zdrav’ Satano! Srbin susrešće te s njima!
I divno će sebe, divno da iskupi,
Kad krvavo gvožđe na tebi istupi!”

«Poklič jedne Srpkinjice» samo je jedna pjesma od mnogih koje pokazuju što je dužnost svake majke Srpkinje:

“Odneguj nam srpske tiće
Odneguj nam Obiliće
Odneguj nam dične sinke
Odneguj nam osvetnike.

Odneguj nam ljute lave,
Što će Srpstvo da proslave,
Što će hrabro da istraju
Dok Kosovo ne pokaju!”

Poziv koji je u svijesti srpskih pjesnika, ne samo iz kruga samostalaca, ucijepilo Ko­sovo, česta je njihova inspiracija. Na ovaj ili onaj način te pjesme odišu nadom u skori povratak “Markov” da

“majci izmučenoj
Zrak slobode svane“.

Mnogo je u tim pjesmama “krvce vruće”, “suza” i “uzdaha”. Mnoge pozivaju u boj. Jedina roditeljska briga u tim pjesmama je izražena riječima:

“Želi junak da mu Srpstvo
Od patnje se već iskupi.
Želi, da i ovaj novi handžar
Na dušmanu svom – istupi“⁵⁶

«Kosovsko zvono» kao da je mobiliziralo gotovo sve intelektualne snage Srbobranovih pjesnika. “Slijepi guslar” je u taj “kosov­ski mrak” unio svjetlo nade, koje osobito obasjava pjesnike ovog kruga. Slika na koricama kalendara Srbobran, koja pri­kazuje kako se Srbi različite dobi skupljaju oko “Slijepog guslara”, pokazuje koliku su popularnost općenito guslari i narodne pjesme uživali u krugu ovih pisaca. List Srbobran je potaknuo stvaranje “guslarskog fonda”, koji bi financirao puto­vanja guslara po srpskim selima u Hrvatskoj da bude nacionalnu svijest. Ova misija je zamišljena kao brana protiv utjecaja hrvatstva.⁵⁷

Stevan Bešević Petrov, jedno vrijeme glavni urednik «Vrača Pogađača», također je spadao ovom krugu pjesnika. Prve njegove «Pjesme» i «Stručak cvijeća u spomen i slavu otkrića spomenika neumrlom srpskom pjesniku Ivanu F. Gunduliću», spadaju u one kojih se i on, kao i mnogi drugi pjesnici što čine sa svojim prvijencima, htio odreći. «Stručak cvijeća» iz svoga «rukosada», kojje je on stavio u «čelik-srce» svoga naroda, kao i većina njegovih pjesama, nemaju neku izvorniju, snažniju misao, niti iskreniji i proživljeniji osjećaj. I on čuje često «Bojne trube» i moli Boga:

“Da mi se Srbin
Oprosti jada,
Povedi u boj
I mene mlada.“⁵⁸

Sima Lukin Lazić je najistaknutiji predstavnik ovog kru­ga. Smatrao je da mu satira kao oblik izražavanja najviše odgovara. Objavio je zbirku pjesama pod naslovom “Divlji čo-vek”. U toj su zbirci skupljene njegove pjesme iz raznih novi­na i časopisa. Ima u tim pjesmama ponekad duhovitosti, ali je sve mnogo puta podloženo rimi na štetu misli. Velik dio pje­sama ispunjava nada u značajnu misiju Srbije i srpskog naroda. Prvotni poriv njegove inspiracije je «Dan» kada će biti iskuplje­ne «kosovske nepravde», dakle nada, iako je uz Pavla Jovanovića, upravo Sima Lukin lazić najdosljednije u svojim djelima kod čitatelja razvijao kult “ugroženog Srbina”.

Sva Lazićeva djela su natopljena nacionalnim osjećajem to­liko i na takav način da su već i u njegovo vrijeme izazivala podsmijeh i osudu. Svoja djela je uglavnom tiskao zahvaljujući novčanoj potpori Vladimira Matijevića, trgovca iz Zagreba. Lazić je bez sumnje bio obdaren čovjek. No u njegovim se nastupima osjeća nedo­statak sređenosti koju redovita naobrazba pruža. On nije za­vršio ni pučku školu. Bio je prosto preplavljen narodnom pje­smom, koja mu je bila svakodnevno duhovno štivo. Ako je želio opisati nekog svog suvremenika, on je odmah posegnuo za primje­rima iz narodne pjesme. Tako mu je čovjek zauzet za narodnu stvar redovito “borac jug-bogdanski”, a idealan svećenik mu je novi “primjerak protopop Neđjeljka”. Svi njegovi glavni likovi su takvi: bez promjene i sjenke mijene. Takav je i njegov «Srbin od Srbina», prota Nikola Begović (1821.-1895.). Za Lazića je on srpski Mojsije, koji se pojavio «u tom zapuštenom vinogradu gospodnjem baš onda, kad  se onudijen vitlala ala i vrana – kad je ponajviše srca trebalo, da se otvorenim grudima stane na branik Srpstva i Pravoslavlje».⁵⁹ O protinom pedagoškom radu kao katehete Lazić s velikom pohvalom kaže: «Uz svaku kapljicu vjeronauke i pouke u vrlinama ljudskim, prilijevaše on Srpčetu svome i njegovu čistu kapljicu srpsku». Kamo god je došao, «Begović predavaše svoj vjeronauk i – srbouk.»⁶⁰

Foto: “Kosovka devojka”, platno objavljeno uz ep “Smrt majke Jugovića”.

Nastavlja se.

38 isto, 3(15)10.1896,110, Srpsko pitanje u Turskoj i na Balkanu; po miš­ljenju samostalaca »Bulgar« dolazi od vulgar = prost, pokoran. Zanimljivo je da su se politički protivnici vrlo rado uzajamno prikazivali kao pokorna raja. U Srbobranu je stalno prisutno ovakvo promatranje hrvatske povije­sti. Među ideologijama, koje su baratale ovakvim terminima, najviše se prepričava i poznatija je Starčevićeva, koji je »znanstveno obradio« »Ime Serb«.

39 Srbobran, 31.12.1896(12.1.1897),144, Memorandum

40 Kallaveva nacionalna politika je išla za izoliranjem Bosne i Hercego­vine politički, ekonomski, i kulturno od susjednih slavenskih naroda. Pri tome je razvijana ideologija, koja je trebala pobuditi svijest o »bosanskoj naciji«, koja ima svoj »bosanski jezik« i svoju posebnu povijest. Svijest o pripadnosti Austro—Ugarskoj monarhiji bila je prvotna briga režima. Po­ticanje solidarnosti, s vremena na vrijeme, različitih konfesija bila je tak­tika, podređena ovom strateškom cilju: vidi T. Kraljačić, n. dj, 88—295.

41 Srbobran, 31.10(13.11)1901,238, Dva izbora; v. i br. 95-97/1887, Srpstvo i hrvatstvo; 30.3(11.4)1891,13, Šilo za ognjilo; 16(29)6.1892,47, Izrailj se boji za Hrvate.

42 Mitrovizer Zeitung, 28.1.1894,4, Nation auf Puff; isti broj, Mitrovitzer Spaziergänge 

43 Crkvene poglavice u opsegu Srpstva, Kalendar Srbobran za 1893, Zagreb 1892.

44 Srpstvo – statistički podaci o narodu i zemljama, Kalendar Srbobran za 1897, str. 33.

45 Sima (Lazić), Dubrovačka slava – svesrpska slava, kalendar Srbobran za 1894, 93-101; D. Preradović, Gundulića slava, srbska slava, Zagreb 1893. Uz ove priloge v. također mnoge članke iz raznih novina u knjizi M. Artuković, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova, i od istog autora, Srbi u Hrvatskoj (Khenovo doba);  od velikog broja novijih autora i raznih knjiga koje ponavljaju iste zablude iz 19. stoljeća v. Nikola Žutić, Rimokatolička crkva i hrvatstvo. Od ilirske ideje do velikohrvatske realizacije 1453-1941, Beograd 1997; V. Krestić u mnogim svojim radovima; knjige koje su recenzirali ili bili suatori mnogi srpski akademici: 100 najznamentijih Srba, Beograd 2001; Zatiranje Srba u Hrvatskoj (pr. Dr. Bogdan Zlatar), Beograd 2008; J. Radojičić, Srbi. Srpska krajina, Slavonija, Dalmacija, Hrvatska – Biografski leksikon, Beograd 1994. (u ovoj knjizi, koju je recenzirao između ostalih i akademik V. Krestić, čak je i Đuro Đaković ubrojan među Srbe, str. 198.) 

46 Spomenut ćemo samo neka do danas uglavnom zaboravljena imena: Simeon Bogdanović Siniša, Jovan P. Jovanović, Petar Krajinović, Sima L. Lazić

47 Srbobran, 26.1(7.2)1891, “Hrvatima koji misle I pišu – Njemački; isto, 15(27)4.1899,15, Vj. Klaić – plagijator; 11(23)5.1891,19, Hrvati o knjizi “Karlovačko vladičanstvo”

48 Ovakve teze zastupao je i zastupa akademik Vasilije Krestić u svojem poznatom pamfletu “O genezi genocida nad Srbima u NDH”, Književne novine, 15.9.1986, br.716, Beograd 1986. Uostalom, sve svoje teze izrečene tu i branjene na raznim mjestima kasnije, akademik Krestić je zapravo pokupio po srpskim novinama 19. st. i prikazao kao svoja znanstvena dostignuća.
231 isto, 10(22)10.1896,113, »Obzor« u rimskoj čalmi; 15.(27)4.1889,15, Vj. Klaić — plagiator; 8(20)11.1894,128, Prilog istoriji srpskog pravoslavja; 15(27)1.1892,5, Dižimo crkve; vidi i br. 38—44/1892, Srpska crkva na Lici od prvog joj pojava do Krušedolskog sabora

50 N. Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901, 212

51 A. Mitrović, Dva hrvatska mučenika, Zadar 1899, 38.

52 Sima L. Lazić, Dvije oskoruše jedna meni druga njemu, Zagreb 1895, 27-28.

53 Usp. Čedomir Višnjić, “Srpski kalendari u Zagrebu”, Provjeta. Narodni srpski calendar za 1995, Zagreb 1995, str. 51-56.

54 Najstariji izvori (izviješće ruskog monaha Ignjatija) ne govore o porazu, nego dapače o pobjedi kršćanske vojske na Kosovu (Tvrtkova pisma, čestitka općine u Firenzi kralju Tvrtku): usp. R. Mihaljčić, Kosovska bitka, u:Istorija srpskog naroda, knj II, Beograd 1982, 43-45.

55 Omladina, 1.4.1894,4, Srpskoj omladini na Balkanu

56 Poklič jedne Srpkinjice, Kalendar Srbobran za 1896, 65-66

57 Srpska misao i srpski Tirteji, Srbobran br. 87. za 1892.

58 S. Bešević Petrov, Stručak cvijeća u spomen i slavu otkrića spomenika neumrlom srpskom pjesniku Ivanu F. Gunduliću, Split 1893, 13.

59 Sima L. Lazić, Srbin od Srbina, Zagreb 1895, 20. Knjiga je doživjela novo izdanje sredinom 90-ih 20. stoljeća 

60 Isto, 62, 63.