Prvi dio: Ustavnopravni položaj političkih stranaka u Republici Hrvatskoj
Drugi dio: Praktična zabrana rada političkih stranaka u Republici Hrvatskoj
Enciklopedistički gledano, Samostalna demokratska srpska stranka je po svojim korijenima šovinistička i fašistička politička stranka koja navodno danas zastupa interese srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Formirana je 1997. godine na području Istočne Slavonije koje je tada bilo pod upravom UNTAES-a, i koje je temeljem Erdutskog sporazuma mirno prelazilo pod hrvatski suverenitet. Većina članova naznačene stranke su bili bivši članovi Srpske demokratske stranke, a koja bi zbog svojeg djelovanja bila po Ustavnom sudu zabranjena da se je prije okončanja ustavnosudskog postupka nalazila u registru političkih stranaka. Ovoj tvrdoj četničkoj jezgri kasnije su se pridružili političari koji su za vrijeme srpske i srbijanske agresije bili na područjima pod hrvatskom vlašću.
Proteklih je dana javni prostor bio okupiran najblaže rečeno neumjesnim izjavama, u biti objedama, na račun hrvatskog naroda i nacionalne mu države. Saborski zastupnici izabrani u XII. izbornoj jedinici nisu štedjeli sline tijekom pljuvanja po državi koja ih bez ikakvog objektivnog razloga hrani i uzdržava. No svrha cijele akcije je postignuta. Inducirana iritacija, kao i svaka slična akcija, izazvala je reakciju čak i anemičnog dijela hrvatskog bića. Doduše, raspon reakcija kretao se od utvrđivanja “blage pretjeranosti” pa sve do zahtjeva za utvrđivanje osobne odgovornosti određenih osoba. Neki su otišli korak dalje, tražeći zabranu političke stranke koje su počinitelji uvreda i kleveta članovi.
Potonje navedeni otišli su predaleko tražeći utvrđenje odgovornosti političke stranke, dakle samostalne pravne osobe i ustavne kategorije, zbog tuđih grijehova. Politička stranka, a kako to proizlazi iz mjerodavnih odredaba Ustava može biti ustavnopravno odgovorna isključivo za neustavnost njezinog političkog djelovanja opisanog u programskim aktima, a o čemu odlučuje Ustavni sud. Ona može bit prekršajno odgovorna i za financijsko i administrativno poslovanje. Ali ona ne može biti deliktno odgovorna za kaznena djela koja su počinili njezini članovi. Tim više, što s obzirom na postojanje funkcionalnog i osobnog imuniteta, niti saborski zastupnici koji su njezini članovi ne mogu biti kažnjeni za izgovorenu riječ u svrhu obnašanja povjerene im zastupničke funkcije.
Međutim, ovdje cijenim potrebnim ipak pokrenuti diskusiju o zakonitosti i ustavnosti postojanja i djelovanja SDSS uopće. Enciklopedistički gledano, Samostalna demokratska srpska stranka je po svojim korijenima šovinistička i fašistička politička stranka koja navodno danas zastupa interese srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Formirana je 1997. godine na području Istočne Slavonije koje je tada bilo pod upravom UNTAES-a, i koje je temeljem Erdutskog sporazuma mirno prelazilo pod hrvatski suverenitet. Većina članova naznačene stranke su bili bivši članovi Srpske demokratske stranke, a koja bi zbog svojeg djelovanja bila po Ustavnom sudu zabranjena da se je prije okončanja ustavnosudskog postupka nalazila u registru političkih stranaka. Ovoj tvrdoj četničkoj jezgri kasnije su se pridružili političari koji su za vrijeme srpske i srbijanske agresije bili na područjima pod hrvatskom vlašću.
Prema umivenim i dostupnim podatcima sa internetskih stranica samog objekta ove priče:
“Samostalna demokratska srpska stranka nastala je 1997.godine iz potrebe organiziranja Srba sa područja Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, u procesu mirne reintegracije ovog područja u ustavnopravni sustav Republike Hrvatske. Stranka je osnovana radi ostvarivanja i zaštite ugroženih ljudskih, političkih i nacionalnih prava Srba, njihovog opstanka na ovom području i očuvanja kulturnog i nacionalnog identiteta. Stranka je nastala udruživanjem svih progresivnih snaga i političkih opcija, koje su od 1991. do 1997. godine djelovale na ovom području i njihovim spajanjem sa Samostalnom srpskom strankom, koja je osnovana 1995. godine, sa sjedištem u Zagrebu, a čiji je predsjednik bio dr. sc. Milorad Pupovac. Na Skupštini održanoj 19.03.1997. godine u Zagrebu, izmijenjen je Statut, promijenjeno ime Stranke u Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS), premješteno njeno sjedište u Vukovar i izabrano novo rukovodstvo Stranke. Vremenom, s većim povratkom izbjeglih Srba, Stranka je svoje djelovanje proširila i na druge krajeve Republike Hrvatske gdje Srbi žive i od regionalne postaje politička stranka na državnoj razini. SDSS, oblikuje i usmjerava političku volju i djelovanje srpske zajednice u Republici Hrvatskoj. To je stranka liberalne i socijaldemokratske orijentacije, ali je u sadašnjim prilikama i srpska nacionalna stranka. SDSS i najnaprednija politička snaga srpske zajednice u Republici Hrvatskoj. Sposobna je organizirati i predvoditi Srbe u Republici Hrvatskoj u teškoj političkoj borbi za ostvarivanje i zaštitu ljudskih, političkih i nacionalnih prava, opstanak i dostojanstven život uz očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta. SDSS želi biti progresivan i ravnopravan dio demokratskog društva, ne radeći ni protiv koga, a za korist srpske zajednice i Republike Hrvatske u cjelini. Želi učestvovati i pobijediti na izborima, na lokalnom nivou, u svim srpskim sredinama, na državnom nivou, u srpskoj zajednici kao cjelini. Srbi u Republici Hrvatskoj trebaju se oslobodii straha od iskazivanja svoje nacionalne pripadnosti te zabluda o “građanskoj” orijentaciji nekih političkih stranaka, koje im se nude, a da za njih ništa praktično ne rješavaju niti čine. Samo SDSS može Srbima ostvariti ljudska, politička i nacionalna prava, osigurati dostojanstven život, očuvati nacionalni ponos, kulturni i nacionalni identitet. Samostalna demokratska srpska stranka djeluje unutar Republike Hrvatske kroz četiri regije.
Politički ciljevi SDSS su između ostalog
- ostvarivanje i zaštitu prava nacionalnih manjina utvrđenih relevantnim unutrašnjim pravnim propisima i međunarodnim sporazumima,
- ostvarivanje proporcionalne zastupljenosti srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, u predstavničkim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, u njihovim izvršnim tijelima, organima državne i lokalne uprave, pravosuđa, policiji i javnim službama,
- afirmaciju i ostvarivanje uloge vijeća srpske nacionalne manjine u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i osnivanje jedinstvenog Vijeća srpske nacionalne manjine na državnoj razini,
- kulturnu i prosvjetnu autonomiju Srba u Republici Hrvatskoj, kroz upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, upotrebu nacionalnih simbola, ispovijedanje pravoslavne vjere, obrazovanje na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, osnivanje srpskih ustanova u oblasti prosvjete i kulture, osnivanje srpskih informativnih medija i njegovanje tradicije i običaja,
- poštivanje stečenih prava Srba u procesu mirne reintegracije područja Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema u ustavnopravni sistem Republike Hrvatske, uključujući ostvarivanje položaja i uloge Zajedničkog vijeća općina,
- suradnju i podršku Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenim eparhijama u Republici Hrvatskoj, te obnovu porušenih crkava i manastira i povrat oduzete crkvene imovine,
- suradnja i podrška Srpskom narodnom vijeću, Srpskom kulturnom društvu “Prosvjeta”, Zajedničkom vijeću općina i drugim nevladinim srpskim organizacijama i institucijama,
- suradnju sa državnim tijelima matične države i drugim organizacijama i institucijama iz matične države i srpske dijaspore.
Ima li što je nezakonito i neustavno u programu SDSS ?
Na činjenicu da se ovdje ne radi samo o jezičnoj bravuri upućuje okolnost da programski SDSS podržava djelatnost “Srpskog narodnog vijeća”. U ovoj sintagmi se pojavljuje uz riječ “Srpsko” i riječ “narodno”, iako u Republici Hrvatskoj ne postoji “srpski narod”, već možebitno samo nacionalna manjina. A upravo je Srpsko narodno vijeće nositelj zagađivanja javnog prostora i posebnog medijskog ratovanja koje slavoserbi u našim redovima kvalificiraju satirom, umjesto pravim imenom, a to je permanentna subverzivna aktivnost usmjerena ka destabilizaciji hrvatskog društva i države.
Već kod nazivlja SDSS možemo zaključiti kako samo ime stranke nije usuglašeno s mjerodavnim odredbama Zakona o političkim strankama (“Narodne novine«, broj 76/93, 111/96, 164/98, 36/01, 28/06.). Sukladno odredbama sadržanim u članku 12. riječ “Hrvatska” na bilo kojem jeziku, te njene izvedenice, kao i dijelovi zastave i grba Republike Hrvatske, uključivši i njihovo oponašanje, mogu se unijeti u naziv, odnosno znak političke stranke na način kojim se ističe ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske. Naziv, odnosno znak političke stranke ne smije sadržavati službeno državno obilježje i nazive drugih država. Na temelju članka 25, nadzor nad provođenjem ovoga Zakona obavlja ministarstvo nadležno za poslove uprave.
Iz navedenog proizlazi nezakonitost uporabe riječi “Srpska” u imenu političke stranke jer ona notorno ovdje upućuje na oznaku druge države. O ovoj činjenici ex lege i ex offo trebalo je voditi računa nadležno ministarstvo. Vjerojatno je dosadašnje propuštanje dužnog djelanja od strane nadležnog državnog tijela posljedica političke pragme koja je još samo jedan dokaz o neslobodi Lijepe naše. Nije slobodna država koja zbog pritisaka izvanjskih centara moći ne provodi ili ne poštuje zakone koje je sama donijela. Možda će se nekome činiti kako se ovdje radi o lingvističkom zanovijetanju ili zalaganju za pretjerani formalizam. Iskustvo nas uči da su najveća zla za hrvatski narod počela “nevinim” izričajem. Na činjenicu da se ovdje ne radi samo o jezičnoj bravuri upućuje okolnost da programski SDSS podržava djelatnost “Srpskog narodnog vijeća”. U ovoj sintagmi se pojavljuje uz riječ “Srpsko” i riječ “narodno”, iako u Republici Hrvatskoj ne postoji “srpski narod”, već možebitno samo nacionalna manjina. A upravo je Srpsko narodno vijeće nositelj zagađivanja javnog prostora i posebnog medijskog ratovanja koje slavoserbi u našim redovima kvalificiraju satirom, umjesto pravim imenom, a to je permanentna subverzivna aktivnost usmjerena ka destabilizaciji hrvatskog društva i države.
Hrvatski narod, jedan je od malobrojnih naroda na zemaljskoj kugli koji je uspio osnovat svoju nacionalnu državu. Da je Republika Hrvatska država hrvatskog naroda nedvojbeno određuje sadržaj izvorišnih osnova našeg Ustava. U unitarnim nacionalnim državama konstitutivan može biti samo jedan narod, dok su državljani drugog etničkog podrijetla izjednačeni u pravima i obvezama sa državljanima koji su po podrijetlu ili emocijama Hrvati. S druge strane, svi državljani unitarne države su u našem slučaju po naciji politički Hrvati neovisno o njihovom etničkom podrijetlu. Nacija je izraz političkog organiziranja naroda i osoba inih narodnosti pri čemu je njihova poveznica državljanstvo. Jedan narod ne može imati dvije nacionalne države. Svaka aktivnost usmjerena ka uvođenju u pravni i društveni poredak drugog naroda osim Hrvatskog, akt je agresivnog potkopavanja temeljnog ustrojstva Republike Hrvatske.
Sukladno odredbi članka 14. stavka 1. Ustava u Republici Hrvatskoj nitko ne može biti diskriminiran ili povlašten na temelju činjenice etničkog podrijetla. Etničko podrijetlo nije društveno važna činjenica na temelju koje je dopušteno raditi diferencijaciju između hrvatskih državljana, odnosno adresata pravne norme. Stoga su ispraznice svi programski ciljevi koji se baziraju na navodnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj.
Materjalnopravno gledano, programska načela SDSS prepuna su izričaja koji upućuju na drugačije poimanje temelja hrvatske državnosti. Tome smo doduše i sami pridonijeli zahvatima u ustavne i zakonske tekstove koji su bili sve drugo nego produkt razmišljanja potrebnog za obavljanje ovog ozbiljnog posla.
Sukladno odredbi članka 14. stavka 1. Ustava u Republici Hrvatskoj nitko ne može biti diskriminiran ili povlašten na temelju činjenice etničkog podrijetla. Etničko podrijetlo nije društveno važna činjenica na temelju koje je dopušteno raditi diferencijaciju između hrvatskih državljana, odnosno adresata pravne norme. Stoga su ispraznice svi programski ciljevi koji se baziraju na navodnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj. To su opasne teze jer šire nepovjerenje i paniku u etničkoj domeni, koja pak dovodi do nacionalne netrpeljivosti. Ujedno, u konačnici takve teze već su bile uporabljene kao izgovor za oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku.
Ustav Republike Hrvatske poznaje lokalnu samoupravu. Sukladno članku 129. Ustava ustrojbene jedinice lokalne samouprave su općine, gradovi i županije. Svako zalaganje za regije uspostavljene po etničkom principu, za zajednice srpskih općina, ili neke slične teritorijalno-ustrojbene oblike koje Ustav ne poznaje, bilo bi ustavnopravno suspektno.
SDSS navodno štiti prava srpske nacionalne manjine. Općenito gledano, pojmom manjine opisuje se svaka nedominantna društvenu grupu koja ima i želi održati stabilne etničke, vjerske ili jezične karakteristike, uočljivo različite od onih imanentnih ostalom stanovništvu. Manjinu karakterizira i načelna brojčana inferiornost pri čemu broj osoba s posebnim karakteristikama mora biti dostatan za njihovo prepoznavanje u društvu kao društvene skupine. Manjina mora biti uključena u korpus državljana i biti lojalna vlasti društvene zajednice. Uz to pripadnici manjine moraju pokazivati osjećaj solidarnosti u svrhu održavanja onih karakteristika koje ih čine različitim. Pojednostavljeno, manjina je brojčano manja grupa pojedinaca unutar određene socijalne tvorevine, divergirana od ostalih članova te društvene zajednice prema kriteriju koji ima društvenu važnost, koja nije i ne može biti u dominantnom položaju te čiji članovi pokazuju osjećaj solidarnosti u cilju očuvanja temelja razlikovanja. S druge strane, nacionalna manjina je dio određenog naroda koji ne živi u svojoj nacionalnoj državi. Nacija je povijesna kategorija nastala kao socijalna, gospodarska i duhovna zajednica ljudi s određenom tradicijom i samosviješću. Nacija se razlikuje od naroda višim stupnjem ekonomske, političke i institucionalne povezanosti izvršene kroz državu. Dakle, Nacionalne manjine su društvene grupe koje imaju svoje nacionalne države ali žive u drugoj nacionalnoj državi u kojoj su brojčano inferjorni u odnosu na broj stanovništva države prebivanja, čiji pripadnici kao državljani te države imaju etničke, vjerske ili jezične karakteristike različite od onih ostataka stanovništva, te žele sačuvati svoju kulturu, vjeru ili jezik. Ako ne postoji matična država neke manjine kojoj je podrijetlo temelj razlikovanja, tada govorimo o etničkoj manjini kao manjinskoj skupini prepoznatljivoj po etničkim karakteristikama svojih pripadnika.
Manjinska prava su djeljiva po svom opsegu. Njima se ostvaruje kulturna autonomija. Politička autonomija ne može biti dio korpusa prava nacionalnih manjina. Svojstvo biti pripadnik neke nacionalne manjine ne može se nametati pojedincima silom ili generalnim zakonskim klauzulama ili stipulacijama.
Manjinska prava nisu temeljna ljudska prava niti su ona pogodan sadržaj za integralno uređenje. Pravnom normom utvrđena prava nacionalnih manjina ne obuhvaćaju niti sve pripadnike iste nacionalne manjine na cijelom području domicilne države, jer se ostvarivanje tih prava u pravilu veže za autohtonost ili brojčanost na određenom teritoriju užem od onog uobličenog državnim granicama. Državljanin drugih etničkih korijena ne postaje ujedno automatizmom pripadnik nacionalne manjine. Manjinska nacionalna prava su kondicionalna prava koja država priznaje etničkim grupama. Ona su uvjetovana postojanjem poveznice državljanstva, iskazane lojalnosti domicilnoj državi, autohtonosti, brojnosti na određenom teritoriju, zahtijevanju pripadajućih prava, te postojanju potrebe i mogućnosti ostvarivanja tih prava. Manjinska prava su djeljiva po svom opsegu. Njima se ostvaruje kulturna autonomija. Politička autonomija ne može biti dio korpusa prava nacionalnih manjina. Svojstvo biti pripadnik neke nacionalne manjine ne može se nametati pojedincima silom ili generalnim zakonskim klauzulama ili stipulacijama. Da bi neka etnička skupina stekla status nacionalne manjine treba jasno definirati i postaviti svoj zahtjev u određenom sadržaju i opsegu, a nakon zadovoljavanja propisanih uvjeta. Manjinska prava nisu stalna kategorija jer je njihov sadržaj promjenjiv i ovisi o volji pripadnika nacionalne manjine te volji državne vlasti. Slijedom navedenoga može se zaključiti kako ostvarivanje manjinskih prava ne može biti generalni cilj političkog djelovanja političke stranke, jer bi to bilo u koliziji sa standardnim sadržajem pojma nacionalne manjine.
U Republici Hrvatskoj manjine postaju ustavna kategorija na temelju ustavnih promjena iz 1997. Tada u Ustav ulazi odredba članka 15. prema kojoj se u Republici Hrvatskoj jamči ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina. Sam smisao ove odredbe nije pretjerano jasan. Kako je pretpostavka za stjecanje svojstva pripadnika nacionalne manjine poveznica državljanstva, onda se navedena odredba opravdano može smatrati suvišnom i konzumiranom člankom 1. stavkom 2, Ustava koji određuje da u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Daljnjim ustavnim promjenama iz 2000. u manjinsku materiju uvodi se dodatna zbrka odredbama prema kojima se manjinska prava uređuju “organskim ustavnim zakonom”, zatim kojima se uvodi posebno biračko pravo za pripadnike nacionalnih manjina, te kojima se uređuje mogućnost uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina.
Uređenje prava nacionalnih manjina zapravo postaje normativa s kojim se mora uskladiti cjelokupna legislativa Republike Hrvatske, od one ordinarne do one organske sa slabijom pravnom snagom. Uz to, neka rješenja domaće legislative sadržana u “Ustavnom zakonu” u koliziji su s recipiranim međunarodnim pravom s nadzakonskom snagom. Ovakvo konfuzno stanje legislativnog uređenja manjinske politike već dugo vapi za cjelovitom revizijom pozitivnopravnih zakonskih rješenja.
“Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina”, kao temelj uređenja manjinske politike, nije ustavni zakon. On je po slovu samog Ustava, organski zakon koji se u parlamentu donosi dvotrećinskom većinom, za razliku od ostalih organskih zakona kojima se razrađuju ljudska prava i temeljene slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug samouprave, a koje donosi Hrvatski sabor većinom glasova svih zastupnika. U usporedivim pravnim porecima koji poznaju institut organskog zakona, ti su zakoni imanentno hijerarhijski superiorni ordinarnim zakonima. Za primijetiti je da je naša država jedna od rijetkih koja poznaje organske i “organskije” zakone. Pri tome se prema sadašnjem ustavnom uređenju veća važnost pridaje konstituiranju manjinskih prava od razrade sadržaja i zaštite temeljnih prava i sloboda te uređenja izbornog sustava ili ustroja vlasti i lokalne samouprave. Kod ovakvog stanja stvari uređenje prava nacionalnih manjina zapravo postaje normativa s kojim se mora uskladiti cjelokupna legislativa Republike Hrvatske, od one ordinarne do one organske sa slabijom pravnom snagom. Uz to, neka rješenja domaće legislative sadržana u “Ustavnom zakonu” u koliziji su s recipiranim međunarodnim pravom s nadzakonskom snagom. Ovakvo konfuzno stanje legislativnog uređenja manjinske politike već dugo vapi za cjelovitom revizijom pozitivnopravnih zakonskih rješenja.
Posebno biračko pravo nacionalnih manjina kako je uređeno našim pozitivnim zakonodavstvom u koliziji je s ustavnim načelom jednakost izborne moći na aktivnoj strani biračkog prava, te s načelom jednake izborne legitimacije na pasivnoj strani biračkog prava. Ujedno ovakvo rješenje je i u koliziji s međunarodnim standardima. Primjerice, Ustavni sud se je u odluci broj: U-I-3597/2010 i dr. od 29. srpnja 2011. bavio ustavnopravnom opravdanošću primjene članka 15. stavka 3. Ustava u području političkog predstavljanja nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. Taj članak Ustava glasi: “Zakonom se može, pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo birati svoje zastupnike u Hrvatski sabor.” Pri odlučivanju se je Ustavni sud pozvao na mišljenje Venecijanske komisije o “dvojnom glasovanju” nacionalnih manjina (mišljenje br. 387/2006, CDL-AD(2008)013, Strasbourg, 16. lipnja 2008.), prema kojem:
“63. Dvojno glasovanje može biti opravdano samo na privremenoj osnovi, s ciljem bolje integracije manjina u politički sustav u budućnosti. Ako se nakon proteka određenog vremena taj cilj može postići drugim manje restriktivnim mjerama koje ne zadiru u jednaka biračka prava, tada sustav dvojnog glasovanja više nije opravdan.”
Srpskoj pravoslavnoj crkvi nije mjesto u Republici Hrvatskoj i njezino djelovanje predstavlja objektivno zadnji realno djelatni bastion srbijanske okupacije, pa makar isključivo na duhovnoj razini. Uz to, pojavnost ove crkve u hrvatskom društvu onemogućava preko 16.000 hrvatskih pravoslavaca u njihovoj ustavnoj slobodi izražavanja i prakticiranja vjeroispovjedi sukladno odredbama sadržanim u članku 40. Ustava.
U ustavnopravnoj teoriji većinski je prihvaćeno stajalište da se volja ustavotvorca izražena u ustavu ne preispituje. Međutim, izmjene i dopune ustava, ukoliko su u koliziji s temeljnim ustavnim tekstom, mogu biti preispitivane s pozicije ustavnost. Također, postoji i stajalište prema kojemu ni sve odredbe ustava nemaju jednaku vrijednost pri čemu se međusobna kolizija ustavnih odredbi rješava tumačenjem danim “u skladu s duhom ustava”. Pravilo je da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Iznimno, Enoncijacijom zakonitosti zakonodavac je ovlašten utvrditi uvjete pod kojima je moguća uporaba inih jezika i pisama u Republici Hrvatskoj. Način na koji je zakonodavac uredio predmetnu materiju dovodi u pitanje ostvarivanje samog općeg pravila supremacije hrvatskoj jezika i latiničnog pisma u službenoj i inoj uporabi.
SDSS se zalaže za suradnju i podršku Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenim eparhijama u Republici Hrvatskoj. Srpska pravoslavna crkva, kao i sve druge pravoslavne crkve svoju aktivnos vežu uz državni teritorij države koju sadrže u svom imenu. Srpskoj pravoslavnoj crkvi nije mjesto u Republici Hrvatskoj i njezino djelovanje predstavlja objektivno zadnji realno djelatni bastion srbijanske okupacije, pa makar isključivo na duhovnoj razini. Uz to, pojavnost ove crkve u hrvatskom društvu onemogućava preko 16.000 hrvatskih pravoslavaca u njihovoj ustavnoj slobodi izražavanja i prakticiranja vjeroispovjedi sukladno odredbama sadržanim u članku 40. Ustava.
SDSS se zalaže za proporcionalnu zastupljenost Srba u tijelima državne vlasti i tijelima lokalne samouprave te za očuvanje “stečenih prava srba”. Ustav Republike Hrvatske u članku 54, stavku 2. jamči svima dostupnost svake dužnosti pod jednakim uvjetima. Postavljanje na neku dužnost pojedinca samo zbog njegove etničke pripadnosti u suprotnosti je sa navedenom ustavnom odredbom, kao i sa odredbom članka 14. stavka 1. Ustava. Ovakvi zahtjevi posljedica su politike “republičkog narodnog ključa” karakterističnog za komunistička vremena. Ta politika je ujedno bila izvor okupacije i podčinjavanja hrvatskog naroda u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj koja je imala za posljedicu kadrovsku supremaciju Srba u tadašnjoj Hrvatskoj kao sastavnici SFRJ. O teoriji stečenih prava ovdje ne bih trošio previše riječi s obzirom na činjenicu da stečena prava ne pripadaju kolektivitetu već pojedincu, a na temelju pravomoćnog pojedinačnog akta nadležnog tijela državne vlast. Na postojanje stečenih prava ne može utjecati politika jer se radi o isključivo pravnom pitanju, najčešće u civilnopravnoj i statusnoj domeni, o kojem odlučuje neovisna sudbena vlast.
Braniti ili zabraniti!
Pravi smisao djelovanja SDSS jest provođenje povijesno utvrđene ekspanzionističke srbijanske politike, a koje se svoditi na srbovanje u Hrvatskoj. Drugim riječima, ovdje se žele postići u miru svi ciljevi koje srbijanska i srpska politika nije mogla nametnuti ognjem i mačem. Od samog naziva stranke pa nadalje, sve upućuje na zaključak kako se politički program SDSS doista inspirira djelovanjem svih “progresivnih snaga i političkih opcija, koje su od 1991. do 1997.” djelovale na okupiranim dijelovima Republike Hrvatske.
Akademski gledano, ni jedna politička stranka ne može se samoproglašavati demokratskom i liberalnom, ukoliko je njeno djelovanje usmjereno ka ostvarivanju boljitka samo jedne etničke skupine u društvu, odnosno ukoliko je članstvo u njoj uvjetovano pripadnošću određenoj etničkoj skupini. U programskim načelima SDSS ne predviđa se niti jedna aktivnost koja bi dovela do ostvarivanja bilo kakvih probitaka hrvatskog društva ili hrvatske države općenito. Stvarni ciljevi SDSS zamagljeni su navodnim zalaganjem za manjinska prava koja se shvaćaju izvan sadržaja kojeg bi ta prava trebala imati. Tako se pod egidom manjinskih prava podrazumijeva ostvarivanje određenih prava svih Srba na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske, što uključuje i zalaganje za uspostavu srpskih teritorijalnih zajednica i nekakvih posebnih političkih prava. Programom SDSS se svojstvo biti pripadnik srpske nacionalne manjine nameće svim državljanima srpskih etničkih korijena u Republici Hrvatskoj, čak i onima koji su oružjem branili neovisnost njihove hrvatske domovine, neovisno o njihovoj volji. Pravi pak smisao djelovanja SDSS jest provođenje povijesno utvrđene ekspanzionističke srbijanske politike, a koje se svoditi na srbovanje u Hrvatskoj. Drugim riječima, ovdje se žele postići u miru svi ciljevi koje srbijanska i srpska politika nije mogla nametnuti ognjem i mačem. Od samog naziva stranke pa nadalje, sve upućuje na zaključak kako se politički program SDSS doista inspirira djelovanjem svih “progresivnih snaga i političkih opcija, koje su od 1991. do 1997.” djelovale na okupiranim dijelovima Republike Hrvatske. A notorna je činjenica da su kroz naznačeno razdoblje i na naznačenom teritoriju uglavnom djelovali srpski napredni i liberalni pacifisti koji su željeli Srbiju od Karlovca do Pacifika, odnosno altruisti koji su Hrvate i ini nesrpski živalj obilježavali s bijelim trakama na rukavu, valjda iz razloga da ih se u mraku lakše vidi.
Međutim, realno gledano, ma kako god programska načela SDSS bila neusklađena sa hrvatskim ustavnopravni poretkom, ima više razloga koji opravdavaju daljnje toleriranje njezinog rada nego onih koji bi išli u prilog njezinog zabranjivanja. U politici je načelno najgore stvarati mučenike od onih koji to doista nisu. U prilog tezi kako zabrane trebaju biti krajnje sredstvo želio bih podsjetiti na sadržaj odluke njemačkog Ustavnog suda inducirane zahtjevom za zabranu NPD (Nationaldemokratische Partei Deutschlands), neonacističke stranke koja baštini lik i djelo Adolfa Hitlera. Odbijanje zahtijeva za zabranu navedene stranke Sud je obrazložio tezom da je njemačka demokracija stabilna te da je njemačko demokratsko društvo sposobno nositi se sa marginalnim političkim pojavnostima i bez njihovog nasilnog eliminiranja iz društvenog života.
U političkom djelovanju SDSS-a se u zadnjih 22 godine nije ništa promijenilo te da niti jedna do sada anemična nam državna vlast nije u tom djelovanju prepoznala ništa štetnog ili suspektnog. Sve su one, iz iracionalnih razloga, srpsko pitanje u Hrvatskoj radije rješavale mitom i dodjelom privilegija, odnosno neopravdanim pumpanjem proračunskih kuna u promašene programe integracije pobunjenih Srba u hrvatsko društvo.
Republika Hrvatska, uz sve svoje mane jest stabilna demokracija. Čini se oportunim zaključiti i da je politička snaga SDSS, čak i u sadašnjim pravnim okvirima zapravo marginalna, te da svekoliko ovisi o tretmanu kakvog joj omogućava vladajuća pozicija. Također, se čini razvidnim kako svoje ciljeve SDSS ne želi niti objektivno može postizati nasilnim putem. Također, treba biti objektivan i konstatirati da se u političkom djelovanju SDSS u zadnjih 22 godine nije ništa promijenilo te da niti jedna do sada anemična nam državna vlast nije u tom djelovanju prepoznala ništa štetnog ili suspektnog. Sve su one, iz iracionalnih razloga, srpsko pitanje u Hrvatskoj radije rješavale mitom i dodjelom privilegija, odnosno neopravdanim pumpanjem proračunskih kuna u promašene programe integracije pobunjenih Srba u hrvatsko društvo. Ujedno, sadržajno i nomotehničkom lošom regulativom omogućeno je djelovanje SDSS različitim tumačenjima uklopiti u feleričan nam ustavnopravni sustav.
Zaključno bih naglasio da pitanje djelovanja SDSS nije političko-pravno pitanje, već je to pitanje ostvarivanja vladavine prava. Uređenjem izbornih pravila na ustavom propisani način, odnosno na način koji će svim opcijama osigurati jednakost na političkom tržištu, pitanje preispitivanja sadržaja djelovanja promatrane stranke biti će izlišno. Zalaganje za ostvarivanje države vladavine prava, odnosno ustavne države, u kojoj je prije svega državna vlast obvezana provoditi pravne propise koje je sama donijela u skladu sa Ustavom, te u kojoj se ti propisi transparentno i jednako primjenjuju na sve adresate, bolji je put za uspostavu harmoničnih društvenih odnosa u odnosu na bilo kakvu društvenu represiju. Poštivanje vladavine prava svodit će realnu političku snagu aktera na političkoj sceni u granice koje će određivati njihov stvarni utjecaj na društvenu zbilju. Tada će i pitanje kvalitete i dopuštenosti političkog programa SDSS biti od društveno zanemarivog značaja iz razloga što će ta stranka zauzimati politički prostor u opsegu koji realno zaslužuje, a koji je za uređenje društvenih odnosa u Republici Hrvatskoj objektivno irelevantan.
