Gledajući na Medvedovu izjavu da “svi oni koji su počinili ratne zločine neće mirno spavati”, u cjelokupnom kontekstu događaja kojima smo svjedoci od Plenkovićeve izborne pobjede do danas, a ne samo vezano uz uhićenje dvojice optuženih za Ovčaru, bojim se da će više Hrvata nego Srba početi patiti od nesanice.
Pobunjenici koji se po potrebi pretvaraju u mirno civilno stanovništvo. • Zločinci i žrtve imenom i prezimenom, ali bez nacionalnosti. • Srbi jedini narod u Hrvatskoj. Jeste li kad čuli izraz “mađarski narod u Hrvatskoj”?
Ministar Medved se prijeti: “Svi oni koji su počinili ratne zločine neće mirno spavati.” U posljednje vrijeme su on i drugi članovi vlade bili u Gruborima i Varivodama odakle su Milorad Pupovac i drugi, u svojim govorima pozivali na kažnjavanje počinitelja. Isti ti iz SDSS-a koji su zastupljeni i u Saboru i u Vladi, htjeli su organizirati komemoraciju za svoje poginule na mostu u Karlovcu, aludirajući da je i njihova pogibila bila zločin.
U procesu tzv. mirne reintegracije, te zakonima o oprostu i aboliciji, doduše, navedeno je kome se oprašta i koga se abolira a koga ne, ali je iz praktične primjene tih zakona postalo evidentno da je oprošteno svima i tek sada, 30 godina nakon počinjenih zločina, privedena su dvojica pod optužbom da su sudjelovali u zločinu na Ovčari. Uzimajući u obzir koliko je godina prošlo i kakav je politički moment, nije teško zaključiti da se ne radi o zadovoljenju pravde, jer ta je još u prošlom stoljeću trebala biti zadovoljena, nego se optužnice podižu ili ne podižu ovisno o tome kada je što politički oportuno. Najbolji dokaz je Nikola Kajkić, koji je sakupio evidenciju o istim tim počiniteljima ratnih zločina u vrijeme kada se to nije poklapalo s političkim interesima, pa je izbačen s posla, a isti ti koji su sada privedeni ostavljeni su na miru.
Rat protiv Hrvatske Srbija nije započela na način koji bi izgledao kao rat jedne države protiv druge, iako je on to bio, nego, ne po prvi puta, kao pobunu lokalnog “srpskog naroda” u Hrvatskoj, gdje je teško lučiti tko je civil a tko nije, gdje se uz sudjelovanje i podršku tog naroda vojnici kada zatreba pretvaraju civile i obratno, slično kao što se Viet Kong, dakle lokalni pobunjenici u Vijetnamskom ratu, kada je zatrebalo, stapao sa civilnim stanovništvom i nije moguće bilo razlučiti tko je civil a tko je gerilski ratnik.
Istovremeno, hrvatski branitelji nisu bili zahvaćeni tim procesom oprosta niti su abolirani, a kriteriji o tome što je zločin a što nije, uključujući i obranu od od vanjske agresije i unutarnje pobune, postali su zamagljeni.
Takvom stanju u prilog idu i drugi faktori.
Pobunjenici koji se po potrebi pretvaraju u mirno civilno stanovništvo
Da je rat protiv Hrvatske povela isključivo JNA, tada u službi velikosrpske politike kao regularna, organizirana i uniformirana srpska vojska, sasvim bi jasno bilo razlučiti vojsku i civilno stanovništvo. Međutim, u rat su bile uključene i srpske paravojne snage izvan hijerarhijske strukture JNA, ratnici čije vodstvo predstavljaju tzv. “war lords” poput Šešelja, praktično privatna vojska, obučeni u različite uniforme ili bez njih.
Rat protiv Hrvatske Srbija nije započela na način koji bi izgledao kao rat jedne države protiv druge, iako je on to bio, nego, ne po prvi puta, kao pobunu lokalnog “srpskog naroda” u Hrvatskoj, gdje je teško lučiti tko je civil a tko nije, gdje se uz sudjelovanje i podršku tog naroda vojnici kada zatreba pretvaraju civile i obratno, slično kao što se Viet Kong, dakle lokalni pobunjenici u Vijetnamskom ratu, kada je zatrebalo, stapao sa civilnim stanovništvom i nije moguće bilo razlučiti tko je civil a tko je gerilski ratnik.
U takvom ratu u kojemu su privatne kuće lokalnog stanovništva na području tzv. Republike Srpske Krajine korištene u vojno-operativne svrhe, iz kojih se pucalo na hrvatsku vojsku a u njima u to vrijeme prebivali i pobunjenici i civili, svi u civilnim odjelima, ne radi se o konvencionalnom, niti o frontalnom ratu, nego slično situaciji s četnicima, partizanima i “civilima” na području NDH u Drugom svjetskom ratu, o svojevrsnom partizanskom i gerilskom ratu u kakvom je za hrvatsku vojsku bilo skoro nemoguće lučiti pasivne civile od pobunjenika i radi čega je nakon rata bilo vrlo jednostavno optužiti nekog hrvatskog branitelja da je pucao na civile, na osnovu fotografija i svjedočanstva o tome kako su “ubijeni nađeni ljudi u civilnom odjelu bez oružja”.
Usporedi li se to sa Vijetnamskim ratom gdje su pripadnici južnovijetnamske i američke vojske palili cijela sela čiji su stanovnici preko dana bili “mirno civilno stanovništvo koje obrađuje svoja polja” a preko noći vojska, mali broj srpskih civilnih žrtava u Domovinskom ratu ukazuje na to da je u redovima hrvatske vojske vladao kodeks visoke moralne vrijednosti ljudskog života bez obzira što se radilo o pobuni s ciljem rušenja vlastite međunarodno priznate države i njihovu zadatku očuvati tu državu pod cijenu vlastitog života.
Zločinci i žrtve imenom i prezimenom, ali bez nacionalnosti
Saborska zastupnica Jeckov je u Negoslavcima poručila da postoje samo zločinci i žrtve imenom i prezimenom i da im se nacionalnost ne bi smjela ni spominjati. Nije teško zaključiti koji je cilj ovakvog zahtijeva za brisanjem nacionalnih obilježja iz tog rata, čime se on pretvara u građanski rat iz kojega je iznikla građanska država pod krivo apostrofiranim imenom “Hrvatska”. Ako Republika Hrvatska ne može, po uzoru na SR Hrvatsku biti zajedničkom državom hrvatskog i srpskog naroda, onda neka bude nadnacionalna, svačija, ničija, odnosno građanska.
Idući faktor koji pripadnike Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata danas stavlja u posebno težak položaj je izostanak lustracije, radi čega su u redovima vlasti, uključujući organe unutrašnjih poslova i sudstvo, ostali funkcionirati ljudi koji su bili na strani očuvanja Jugoslavije pod svaku cijenu pa čak i pod cijenu rušenja hrvatske države i srpske pobjede kao faktora koji bi Jugoslaviju sačuvao kao jedinstvenu državu, a koji su i danas spremni djelovati na svojim funkcima u skladu sa svojim osobnim uvjerenjima, gledajući hrvatske branitelje kao agresore a agresore kao branitelje (Jugoslavije).
Proces kojemu smo danas svjedoci a prepoznajemo ga kao poistovjećenje napadača i branitelja, agresora i žrtve, pod površno gledajući, vrlo pravdenom parolom “sve su žrtve jednake”, novi je faktor koji se koristi u novoj verziji “pomirbe” Srba i Hrvata, kojom konačno stara teorija poistovjećenja žrtve i agresora “svi smo jednako krivi” počinje poprimati i službenu formu.
Nakon uhićenja dvojice osumnjičenih za Ovčaru, saborska zastupnica Jeckov je u Negoslavcima poručila da postoje samo zločinci i žrtve imenom i prezimenom i da im se nacionalnost ne bi smjela ni spominjati. Nije teško zaključiti koji je cilj ovakvog zahtijeva za brisanjem nacionalnih obilježja iz tog rata, čime se on pretvara u građanski rat iz kojega je iznikla građanska država pod krivo apostrofiranim imenom “Hrvatska”. Ako Republika Hrvatska ne može, po uzoru na SR Hrvatsku biti zajedničkom državom hrvatskog i srpskog naroda, onda neka bude nadnacionalna, svačija, ničija, odnosno građanska.
Prema retorici iz redova srpske sekcije hrvatske vlasti, na Ovčari jesu stradali Hrvati ali su Srbi stradali u Gruborima, Varivodama i na desecima drugih mjesta u Hrvatskoj, pa što se zločina tiče, nemalo da primjenjiv postaje Vučićev osvrt na Muslimane “za svakog Srbina stotinu muslimana”, odnosno “za svaki srpski zločin stotinu hrvatskih”.
Vjerujem da nakon uhićenja dvojice učesnika zločina na Ovčari, Medvedova prijetnja da “svi oni koji su počinili ratne zločine neće mirno spavati”, usko gledajući, izgleda kao prijetnja srpskim agresorima da ih neće izbjeći kazna, ali gledajući šire i uzmajući u obzir sve što se dogodilo nakon “uvjerljive” pobjede HDZ-a i Andreja Plenkovića na prošlim izborima, uzimajući u obzir novo značenje “pomirbe” i “novog suverenizma”, nakon Vučićeve posjete Hrvatskoj iz prvog mandata, i Dodikove u prijateljske posjete nakon drugog mandata, ta Medvedova prijetnja više liči na prijetnju hrvatskim braniteljima nego srpskim agresorima, pogotovo kada su se Milošević, Pupovac i drugi iz SDSS-a počeli pozivati na desetke mjesta gdje su “Hrvati počinili zločine protiv nedužnoj srpskog civilnog stanovništva”, za cijenu dvojice s Ovčare.
Njihovo revitaliziranje teorije o “masovnim zločinima protiv nevinog srpskog stanovništva” podsjeća na scenu iz filma “The Shawshank Redemption”, kada je zatvorski novopridošlica (Tim Robbins) dugogodišnjem zatvoreniku (Morganu Freemanu) rekao da je nevin, a ovaj mu odgovorio “svi su ovdje nevini”.
Da se radi o novoj fazi agresivnog izvrtanja uloga i ne samo positovljećenja žrtve i agresora nego čak i pretvaranja žrtve u agresora, pokazuje i nastup u Saboru najprije emocionalne Anje Šimprage koji je za cilj imao prikazati Srbe kao žrtvu, a nakon nje Dragane Jeckov prikazujući Hrvate kao agresore.
Medvedova poruka da “počinitelji neće mirno spavati” gledana isključivo u svijetlu uhićenja dvojice Srba za zločine na Ovčari, može izgledati kao poziv na zadovoljenje pravde, ali gledano u cijelom kontekstu velikog političkog kvantnog skoka nastalog nakon Plenkovićeve pobjede na izborima, Hrvati bi mogli od insomnije (nesanice) patiti više nego Srbi.
Pojam naroda ne koriste pripadnici talijanske ni romske niti bilo koje druge manjine u Hrvatskoj. Kada ste čuli za mađarski narod u Hrvatskoj? Pojam naroda se sve manje koristi i kada se radi o Hrvatima, preferirajući građane kao prihvatljiviju, europskiju i nacionalizmom neopterećenu kategoriju. Jedina skupina koja se Hrvatskoj uporno i sustavno, imenuje narodom su Srbi.
Plenkovićev kvantni skok na polju srpsko-hrvatskih odnosa, predstavlja novu fazu međunacionalnih odnosa Hrvatske i dviju srpskih država na svojoj granici uključujući i odnos koji je postojao u vrijeme “rata u kojemu su se dvije strane sukobile”, a koji se za sada još uvijek naziva Domovinskim.
Jeste li kad čuli za mađarski narod u Hrvatskoj?
Taj skok vidljiv je i u stvaranju nove pozicije koju u Hrvatskoj poprima srpska manjina, jedina koju se u Hrvatskoj naziva narodom. Pojam naroda ne koriste pripadnici talijanske ni romske niti bilo koje druge manjine u Hrvatskoj. Kada ste čuli za mađarski narod u Hrvatskoj? Pojam naroda se sve manje koristi i kada se radi o Hrvatima, preferirajući građane kao prihvatljiviju, europskiju i nacionalizmom neopterećenu kategoriju. Čak i oni koji se javno suprotstavljaju nastojanjima Bosnu i Hercegovinu pretvoriti u građansku državu, nemaju takvih problema s pretvaranjem Hrvatske u europsku nadnacionalnu građansku tvorevinu.
Jedina skupina koja se Hrvatskoj uporno i sustavno imenuje narodom su Srbi, često uz epitete da im je Beograd glavni grad matične države, da nisu ni etnički, ni genetički ni politički Hrvati, što ih stavlja u poziciju onog djela srpskog naroda koji nije uspjelo protjerati s njihova srpskog prostora kada ga je u agresivnom ratu okupirala Hrvatska.
Ako to nije dio programa proklamiranog memorandumima Srpske akademije nauka, onda su Memoradumi gola izmišljotina a Akademija nikad nije ni postojala.
Foto: Saborski zastupnici i pripadnici vladajuće koalicije u Negoslavcima nakon uhićenja dvojice Srba.
