Danas se osuđenom “ekstremističkom” stavu Projekta Velebit o potrebi revidirati pravo Srpske svetosavske, državne, pravoslavne crkve da s programom tzv. Srpskog sveta djeluje na hrvatskomu suverenom prostoru, priključuje i potreba revidirati pravo Srpske svetosavske, državne, pravoslavne crkve da tako djeluje na crnogorskom suverenom prostoru, pa na kosovskom suverenom prostoru, redom na prostoru država koje Hrvatska priznaje i koje se zajedno s Hrvatskom nalaze u sastavu ili u podršci NATO saveza. Tako danas, kad se “prijateljstvo” Porfirijeve crkve s Hrvatskom prepoznaje kao platforma za daljnje širenje “regionom”, hoćemo li se pitati jesu li upozorenja Projekta Velebit ekstemizam ili je Hrvatska nahranila ekstremističke i ekspanzionističke strasti svetosavske crkve. Ili će mo stvarno predložiti da se SPC primi u NATO.
Ono što će se dogodili u Crnoj Gori moglo se predvidjeti po nastupu novog patrijarha Srpskog sveta, ali još uvijek i zagrebačko-ljubljanskog metropolite, kad je na HRT-u izjavio da se osjeća patrijarhom Srba, Hrvata i Slovenaca, a da Crnogorce napr. nije ni spomenuo. Zašto ih nije spomenuo, onima kojima do sada nije bilo jasno, ovih dana je pojašnjeno.
Inače, Porfirije je u Hrvatskoj, poglavito u Zagrebu, bio toliko promoviran i populariziran u vladajućim, pa čak i u katoličkim krugovima, da je u Zagrebu postojao i kružok prominentih ljudi koji su se redovno sastajali s Profirijem, među koje spadaju Ivo Josipović, Moše Prelević, Vili Matula, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dejan Jović, Dražen Lalić, Vlatko Silobrčić, Milorad Pupovac, Rada Borić, Branimir Pofuk, ali i katolička teologinja Anna Gruenfelder, katolički svećenik don Anton Šuljić i isusovac Tvrtko Barun.
Podrška s kojom je primjeljen u Hrvatskoj i s koliko uspjeha je ostvarivao zamisli “Srpskog sveta” u Hrvatskoj, uvjetovali su i njegovu promociju za patrijarha cijele svetosavske crkve, pa i ovaj “zračni napad” na Cetinje, mjesto poznato po otporu Crnoj Gori kao platformi za napad na Dubrovnik. Iz Cetinja i od Cetinjana potječe i stih “S Lovćena vila kliče, oprosti na Dubrovniče”, koji Srbija lako zaboravit neće, pogotovo kad je promoviran na način na koji Srbi opjevavaju povijest svojih osvajačkih pohoda, jedan od kojih smo doživjeli ovih dana baš u Cetinju, nazvanom kolijevkom crnogorskog ustaštva.
Tako je Hrvatska ni “nemisleći”, postala platformom s koje će SPC, ohrabrena uspjesima u Hrvatskoj, Porfirija promovirati na čelo cijele crkve, a onda krenuti u pohod na Crnu Goru.
Marko Jurič optužen zbog govora mržnje u televizijskoj emisiji
Treba se samo sjetiti kako je kompletan hrvatski državni i pravosudni sustav stvorio barijeru, pravi bedem zaštite oko svetosavskog učvršćenja u Hrvatskoj i Profirija na njihovu hrvatskom čelu, danas predvodnika srpskog ekspanzionističkog plana, od onog ratnog “Svi Srbi u jednoj državi” do današnjeg “Srpskog sveta”, gdje se na posebnom udaru našao Projekt Velebit i njegov domovinski predstavnik Marko Jurič, čija je nedobrodošlica ustoličenju motropolite Porfirija u Zagrebu i istovremena promocija Hrvatske pravoslavne crkve i njezine legalizacje u Hrvatskoj, od strane vlasti dočekana na noževe, tako da se pravosudni repovi nekoliko tužbi protiv Marka Juriča vuku još i danas, a Projekt Velebit je prvenstveno na osnovu protivljenja “prijateljskom” zagrljaju SPC i Hrvatske, proglašen ekstremističkim, da se i danas, čak i neki prominentni suverenistički predstavnici klone pojaviti na Podcastu Velebit, da si ne bi “okaljali legalistički obraz”.
S jedne strane nije se ni čuditi kad znamo koliko su antivelebitovsku kampanju podržali mainstream mediji koji nesumnjivo formiraju hrvatsko javno mnijenje i tako određuju koliko će koga i koliko će čega puniti saborske klupe, koje danas predstavljaju vrhunac težnji rascjepkanih i po vrlo malo toga međusobno solidarnih suverenističkih embrija koji već tradicionalno završavaju abortusom.
Zašto je Plenković Škoru i njegove uzdanice nazvao širiteljima mržnje
Tako je “Nacional” iz pera Orhideje Gaura Hodak, svoje opravdanje što je Plenković Domovinski pokret nazvao širiteljima mržnje, nekim čudnim putem povezao s Projektom Velebit, citirajući točke iz “Nacrta programskih načela projekta Velebit” (https://projektvelebit.com/programska-nacela/), zaključujući da je “riječ o radikalno desničarskoj ekstremističkoj udruzi koja, s jedne strane, želi profitirati zastrašivanjem ljudi nebuloznim najavama nekakvog budućeg novog jugoslavenskog udruživanja, a s druge želi širiti hrvatski teritorij na ‘povijesne teritorije’, zatim zatomiti bilo kakvo antifašističko naslijeđe i ukinuti status nacionalnim manjinama. Pravoslavni vjernici mogli bi ispovijedati vjeru u okviru Hrvatske pravoslavne crkve jer ‘posebno valja revidirati pravo Srpske svetosavske, državne pravoslavne crkve da djeluje na hrvatskomu suverenom prostoru’. U nazivima političkih stranaka ne bi se smjela više koristiti imena poput, primjerice, Srpska demokratska stranka ili Mađarska demokratska stranka. Neposredno uoči parlamentarnih izbora koji su održani početkom srpnja, na stranicama Projekta Velebit objavljena je analiza izvjesnog dr.sc. Dubravka Ljubića koji je zaključio: ‘Jedino Domovinski pokret ima dostatan politički kapital za hvatanje u koštac s dužnom demontažom fosiliziranih vlastodržaca’.”
Danas se osuđenom “ekstremističkom” stavu Projekta Velebit o potrebi revidirati pravo Srpske svetosavske, državne, pravoslavne crkve, da s programom tzv. Srpskog sveta djeluje na hrvatskomu suverenom prostoru, priključuje i potreba revidirati pravo Srpske svetosavske, državne, pravoslavne crkve da tako djeluje na crnogorskom suverenom prostoru, pa na kosovskom suverenom prostoru, redom na prostoru država koje Hrvatska priznaje i koje se zajedno s Hrvatskom nalaze u sastavu ili u podršci NATO saveza.
Tako danas, kad se “prijateljstvo” Porfirijeve crkve s Hrvatskom prepoznaje kao platforma za daljnje širenje “regionom”, hoćemo li se pitati jesu li upozorenja Projekta Velebit ekstemizam, ili je Hrvatska nahranila ekstremističke i ekspanzionističke strasti svetosavske crkve.
Ili će mo stvarno predložiti da se SPC primi u NATO.
Foto: Marko Jurič govori na Cvjetnom trgu na pravoslavni blagdan Bogojavljenje.
