Postoji samo sustav pravde i sustav nepravde – nema međukategorija

Pravda nije voda i nema isparene, kipuće, vruće, tople, mlake, hladne ni zaleđene pravde.

0
3234

Dva hrvatska saborska zatupnika, Hrvoje Zekanović i Stevo Culej, kao što se vidi u priloženim snimcima, u Saboru su pred praznim klupama – tako se u Hrvatskoj reagira na argumente kojima nema valjana protuodgovora – govorili u obranu Marka Juriča, ali nemojte se zavaravati, ne radi se ovdje o sudbini jednog čovjeka, nego o sudbini svih vas, cijelog naroda. Hrvatska je gospodarskom, socijalnom i (anti)nacionalnom politikom ostvarila da se Hrvati nastave iseljavati u procesu izumiranja ovoga naroda, što smo krvavom borbom za samostalnost htjeli zaustaviti, ali još nije dostigla svoju prethodnicu da ljudi ilegalno bježe preko granice jer im prijeti smrt ili robija radi iskazanih političkih stavova.

Autor: Dinko Dedić

Kada govorimo o  egzekutivnim i legislativnim institucijama vlasti, možemo ih gradirati po njihovu radu na dobre, loše, izvrsne, nepodnošljive, kako god zavrijeđuju. Cijenimo ih po ljudima koji u njima obnašaju funkcije, po zakonima kako ih donose, po načinu na koji te zakone provode, i po težnji da se sutav unaprijedi, unazadi ili čuva ovakvim kakav je.

Iako se riječ “floskula” u Hrvatskoj, radi “prekomjernog granatiranja” i sama pretvorila u floskuku, floskulu nad floskulama u hrvatskoj politici čine dvije isprike “Možemo još bolje!”, implicirajući da je već ono što se sada radi dobro, i “Institucije rade svoj posao.”, čime se ne kaže baš ništa.

Međutim, kada dođemo do sudbene vlasti, sav taj relativizam otpada jer se susrećemo s apsolutnim, kompletnim, totalnim, izravnim, univerzalnim i niti malo relativnim pojmom pravde. Ne ulazeći u sferu ljudskih nedostataka i ograničenosti dometa ljudskog uma, principijelni pojam pravde ne podnosi stupnjeve, i apsurd je govoriti da je nešto malo ili jako nepravedno, kao što bi apsurdno bilo govoriti da je netko djelomično ili potpuno mrtav. Postoje samo dobri i loši primjeri kako bi se ocijenilo je li pravni sustav u skladu sa svojim imenom pravedan, jer ako nije onda je u raskorakau i sa samim svojim imenom, pretvarajući se u sustav nepravde.

Trebao bi reći “ovih dana”, ali radi sporosti sustava moram govoriti “ovih godina”, što također ide u prilog nepravde, jer pravda odgođena je pravda uskraćena, imamo eklatantan primjer za ocjenu pravde ili nepravde u hrvatskom sudbenom sustavu, gdje se hrvatski novinar Marko Jurič našao u sukobu sa zakonom jer je apostrofirao primjer kojim je uvrijedio jednog čovjeka i preko njega instituciju koju predstavlja, jer je taj čovjek prije toga uvrijedio čitav hrvatski narod, slaveći pjesmom, ni manje ni više nego pokolj hrvatskoga naroda u provodu ostvarenja velikosrpskih ciljeva, etnički očistiti i Srbiji pripojiti hrvatski državni i nacionalni prostor. Osim odgođene “pravde” u Hrvatskoj imamo često korištenu i “zastarjelu pravdu”, kao praktičnu formu apsolutne nepravde.

Do sada smo bili svjedoci gdje gnjusne uvrede, redovno na račun cjelog naroda, prolaze nekažnjene s isprikom da se radi o satiri, ili o slobodi umjetnika, a sada bi i pjesma, valjda kao grana umjetnosti, trebala postati nekažnjiva.

U svojoj, nakon toga zabranjenoj emisiji Markov trg, Marko Jurič je nešto rekao, a možda je trebao otpjevati – pjesmom na pjesmu. Nebi mu doduše pomoglo, jer i satira i umjetnost i pjesma, kažnjive su samo kada su s hrvatskog nacionalnog brda upućene onima koji bi iz ideoloških, ekspanzionističkih pa čak i genocidnih razloga, htjeli to hrvatsko brdo sravniti sa zemljom, a nije kažnjivo jedino ako se na te izazove odgovori šutnjom ili odobravanjem.

Oboružan vlastitim iskustvom, savjetovao sam Marku Juriču da je zatvor za njega daleko blaža kazna nego uvjetna koju su mu namijenili. Jednom je u emigrantskom Hrvatskom tjedniku koji sam uređivao, promaknula jedna rečenica koju se moglo interpretirati kao poziv na rušenje Jugoslavije. Legalno je bilo navesti sve moguće razloge zašto Jugoslavija nema prava postojati, ali je protuzakonito bilo pozvati da ju se na osnovu tih argumenata sruši. Australski federalni tužitelj mi se javio pismom, tvrdeći da me radi toga može strpati u zatvor ali neće jer bi tim činom postigao efekt suprotan onome kojemu je bio namijenjen, odnosno, jer bi time od mene napravio žrtvu koja bi među Hrvatima generirala još veću podršku mojim ciljevima.

Po istoj logici državni tužitelj za Marka ne traži zatvor, nego daleko goru presudu – šutnju u lice nepravde, samocenzuru, koju u Hrvatskoj mnogi provode i samo je malo ostalo onih koji su spremni tumačiti istinu bez obzira na posljedice.

Nije lijepo u zatvor trpati novinare. Kada je bio uhićen, Bruno Bušić je udbašu koji ga je uhitio rekao da ni u Staljinovo vrijeme u Rusiji nisu zatvarali novinare koji su pisali u legalnim novinama, a ovaj je odgovorio da se i to negdje mora dogoditi po prvi put.

Ako bi se i danas u Hrvatskoj dogodilo, eto, ne bi bilo prvi put, ali bi bilo jednako kao što se u Jugoslaviji ostvarilo prvi put. Zato će kalkulirana “pravda” učiniti sve da kamermanima ne omogući snimati prizor kako Markova supruga s malom kćerkicom u jednoj ruci i najlon kesicom u drugoj, odlazi posjetiti svoga muža, zatočenika savjesti.

Nemaju oni ništa protiv Marka Juriča osobno nego su ga izabrali kao najbolji primjer za ušutkavanje ostalih, s ciljem da hrvatsku verziju demokracije sačuvaju ovakvom kakva im konvenira, a takvu je uz slobodne medije nemoguće sačuvati.

Thomas Jefferson je izjavio: “Kada bi imao izbor izbor između vlade i slobodnog tiska, ja bi izabrao tisak”.

Dva hrvatska saborska zatupnika, Hrvoje Zekanović i Stevo Culej, kao što se vidi u priloženim snimcima, u Saboru su pred praznim klupama – tako se u Hrvatskoj reagira na argumente kojima nema valjana protuodgovora – govorili u obranu Marka Juriča, ali nemojte se zavaravati, ne radi se ovdje o sudbini jednog čovjeka, nego o sudbini svih vas, cijelog naroda. Hrvatska je gospodarskom, socijalnom i (anti)nacionalnom politikom ostvarila da se Hrvati nastavljaju iseljavati u procesu izumiranja ovoga naroda, što smo krvavom borbom za samostalnost htjeli zaustaviti, ali još nije dostigla svoju prethodnicu da ljudi ilegalno bježe preko granice jer im prijeti smrt ili robija radi iskazanih političkih stavova.

Hrvatsku državu se ne smije rušiti, kao što smo nekada rušili Jugoslaviju, nego ju treba spašavati, a spasiti ju se može promjenom prvenstveno izbornoga a onda i cijelog korumpiranog, potkupljivačkog, iznuđivačkog, kronističkog, nepotističkog i patronističkog dvopartijskog sustava izmjenične vlasti, koji sve više počinje ličiti na Jugoslaviju kada bi ova umjesto jedne, imala dvije identične i samo po imenu različite komunističke partije, alternativno se smjenjujući na vlasti i ostavljajući površinski dojam demokracije.

Puno toga otkriva postupak prema Marku Juriču i zato nemojte dozvoliti da taj proces prođe iza zavjese, jer on otvara krmeljive hrvatske oči.

Prethodni članakPodcast Velebit – Ivica Marijačić: Ako vas pitaju što je bilo 90-ih, recite: “Bili su ljudi od Boga poslani”
Sljedeći članakKojim su virusom zaraženi Beljak, Stazić, Vedrana Rudan i slični?
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.