Stjecajem okolnosti živim u jednoj državi koja je tek 1931. Westministerskim statutom postala samostalnom i formirala naciju. Danas, ni 100 godina kasnije, u njoj nema nikoga tko bi se usudio javno vrijeđati ovu zemlju i njezine žitelje, na taj način na koji Beljak, Stazić, Kapović, Pupovac i drugi vrijeđaju Hrvatsku i Hrvate, ne zato što se boji zakona, kazne i zatvora, nego zato što zna da bi naišao na prijezir ljudi svaki puta kada bi otišao na ulicu ili nekud među narod i da bi lako spontanom rekacijom nekog time teško pogođenog Australca, mogao završiti tako da kroz ostatak svog života i doručak i ručak i večeru jede na slamku.

Autor: Dinko Dedić

Beljak je sretan što živi u pacifiziranoj i kastriranoj Hrvatskoj. Cijela generacija Hrvata, svi do 30 godina starosti, rođeni su nakon Jugoslavije. Sustavnom politikom nametanja kolektivne krivnje, ubijanjem nacionalnog ponosa i utjerivanjem svijesti da im je prošlost odredila hodati svijetom pognute glave, dovedeni su ti ljudi u poziciju da na uvrede, pogrde i prijetnje koje dostojanstven čovjek nikada ne bi mogao prešutjeti, bacaju pogled u zemlju i šutke se sklanjaju, ostavljajući slobodan prostor štakorima koji se “seru” na bleiburško stratište naših djedova, nekadašnje borce a danas veterane jednog krvavog osloboditeljskog rata nazivaju šačicom pijanaca i javno proklamiraju da unatoč stotina tisuća poubijanih Hrvata, posao nije adekvatno obavljen, ni nad onima s bleiburškog križnog puta ni nad izbjeglicama nakon rata.

Ljudi u najboljim godinama života, u godinama u kojima su njihovi očevi rušili tamnicu hrvatskoga naroda i gradili nezavisnost, okreću leđa i bježe iz Hrvatske kojom harače takve spodobe, a već potrošenim ratnicima u poodmaklim godinama ostavljaju da se ponižavaju i organiziraju prosvjede moleći za milost one koji su još u vrijeme braniteljskog šatora pokazali da su potpuno gluhi na njihove pozive.

Stjecajem okolnosti živim u jednoj državi koja je tek 1931. Westministerskim statutom postala samostalnom i formirala naciju. Danas, ni 100 godina kasnije, u njoj nema nikoga tko bi se usudio javno vrijeđati ovu zemlju i njezine žitelje, na taj način na koji Beljak, Stazić, Kapović, Pupovac i drugi vrijeđaju Hrvatsku i Hrvate, ne zato što se boji zakona, kazne i zatvora, nego zato što zna da bi naišao na prijezir ljudi svaki puta kada bi otišao na ulicu ili nekud među narod i da bi lako spontanom rekacijom nekog time teško pogođenog Australca, mogao završiti tako da kroz ostatak svog života i doručak i ručak i večeru jede na slamku.

Ovo nije poziv na nasilje nego logična usporedba iz koje proizlazi da se ovakvi javni ispadi ne događaju tamo gdje ih narod nije spreman tolerirati a da će se događati tamo gdje počinitelji znaju da radi toga neće trpiti nikakve neugodnosti osim nekih stavova iznešenih na društvenoj mreži. Štoviše, niti se vlasti neće osvrtati na takvo ponašanje ako znadu da to nikoga ne smeta dovoljno.

Nitko ne broji mišljenja novinara ni pismene reakcije na njihove tekstove kao izraz volje naroda, nego direktni, nepritajeni, odnos naroda prema raznim pojavama i izjavama pojedinaca i skupina i reakcijama koje u narodu stvarno a ne tek virtualno izazivaju. Volja naroda se ne mjeri nekakvim prikrivenim stavovima ljudi koji se pod pseudonimom iživljavaju preko mobitela. Tu volju ili nevolju ispravno čitaju i oni koji si dozvoljavaju ovako javno nastupati i ako Stazić misli da smije izjaviti da nije bilo dovoljno što su vam ’45. ubili djeda, nego su trebali i njegovu djecu, vašu mater napr., tako da ni vas nema s vašim odnosom prema domovini, on će to izjaviti zato što tako misli i zato što zna da radi toga neće snositi nikakvih posljedica.

Možete se vi ljutiti na vlasti jer ste očekivali da će sankcionirati i procesuirati ovakvo ponašanje, ali i vlasti se ravnaju vašim odnosom prema tim ljudima i njihovim izjavama, odnosom naroda koji predstavljaju, pa ako znaju da to što ovi rade kod vas neće izazvati revolt, odlučuju ne reagirati, pogotovo ako i sami dijele slično mišljenje ali prepuštaju Stazićima, Beljacima i Kapovićima da to izjavljuju umjesto njih.

Mogao bi parafrazirati u Americi još od 19. stoljeća često primjenjivani tzv. Murphyjev zakon i reći “Što god ne spriječite, dogoditi će vam se”, i događa se sve od nastanka ove države.

Devedesetih godina prošlog stoljeća nije bilo ovako razvijenih elektronskih društvenih mreža, ali je postojao email izmišljen još 1972. i postojale su novine. Zamislite da su u trenutku srpskog napada na Hrvatsku svi, umjesto da se prijave u hrvatsku vojsku, pohrili pisati svoje oštre komentare protiv invazije. Pregazili bi Hrvatsku u nekoliko dana.

Mnogi pitaju zašto posvećivati toliko pažnje Beljaku a zapravo se ne radi o Beljaku radi Beljaka, nego o Beljaku radi nas, jer on je mjera, baždar, lakmus papir naše nacionalne svijesti, naše spremnosti svoje riječi potvrđivati djelima i našeg suverenizma. On je nama poslan da upoznamo sebe, da otkrijemo svoju mjeru nacionalne hrabrosti ili kukavičluka, posebno mi koji se volimo dičiti časnim imenom suverenista.

Zamislite da su 2020. na ugrozu hrvatskog suvereniteta svi suverenisti počeli isključivo davati oštre izjave preko društvenih mreža, što bi se dogodilo?

Jesu i događa se!!!

Čini mi se da su u Hrvatskoj pobrkani pojmovi demokracije, vladavine prava i suverene volje naroda, tako da se volja naroda manifestira jednom u 4 ili 5 godina izlaskom na izbore, nakon čega smo ispunili svoje obaveze i od tada svu odgovornost za našu sudbinu neopozivo predajemo skupini zastupnika poput Beljaka i Stazića, koji od tog časa pa do idućih izbora mogu govoriti, raditi i provoditi što god hoće.

Netko digne veliku zvijezdu petokraku na zgradu u Rijeci, a ministrica Kulture ju proglasi umjetničkim djelom. Tisuće ljudi svakodnevno prolazi ispod te zvijezde i toliko su ogorčeni da tim povodom ne učine ništa. Oni koji su tu zvijezdu podigli, u naprijed su znali da nitko neće učiniti ništa. Ministrica je također znala da nitko neće učiniti ništa. Zato su ju i postavili. Zato i Beljak govori ono što govori i zato vlast regaira kako reagira, jer nitko neće učiniti ništa. Zato je Perković mogao organizirati ubojstvo 50 Hrvata i nakon toga Zagrebom šetati slobodno, ulaziti u kafiće, jer je znao da će mu oni čiju braću je ubijao, pri susretu iz pristojnosti skidati šešir ili ga u najgorem slučaju ignorirati. Tako je bilo i potrajalo dok Njemačka nije opasnim prijetnjama iznudila njegovo izručenje.

Čega se svi ti i takvi imaju bojati kada je ta tolerancija onoga što niti jedan narod na svijetu ne bi mogao tolerirati, sustavna kroz posljednjih 30 godina. Zato se svi ti koje Hodak često nabroji tako ponašaju, zato se i sve hrvatske vlasti tako ponašaju, otkako je ova država nastala. Rade to zato što mogu i to je jedino važno.

Mnogi pitaju zašto posvećivati toliko pažnje Beljaku a zapravo se ne radi o Beljaku radi Beljaka, nego o Beljaku radi nas, jer on je mjera, baždar, lakmus papir naše nacionalne svijesti, naše spremnosti svoje riječi potvrđivati djelima i našeg suverenizma. On je nama poslan da upoznamo sebe, da otkrijemo svoju mjeru nacionalne hrabrosti ili kukavičluka, posebno mi koji se volimo dičiti časnim imenom suverenista. Ja bi volio da je otišao dalje, da su svi oni, Pupovac sa svojim Novostima, Porfirije sa svojim pjesmama, Klasić sa svojom poviješću skuhanom u Beogradu i svi drugi koji se na hrvatski račun bestijalno iživljavaju, otišli mnogo dalje da vidim gdje je granica hrvatskog kmetskog i sluganskog mentaliteta.

Komentari