U funkcionalnim i uređenim zapadnim demokracijama koje su gospodarski napredne, koje se ne suočavaju s problemima suvereniteta i identiteta, kojima susjedne države ne osporavaju pravo na opstanak, koje nemaju polovinu svoga stanovništva izvan svojih granica ni tendenciju još većeg iseljavanja, čiji zakoni najvećim dijelom suzbijaju korupciju, koji se ne nalaze pod svakodnevnom baražom optužbi o fašističkoj prošlosti i i genetičkim fašističkim tendencijama i čijim ulicama ne hodaju nekažnjeni silovatelji i ratni zločinci, dvopartijski sustav funkcionira.
Smjenjivati političare kako bi se riješila sustavna kriza u Hrvatskoj, izgleda mi kao premještanje stolica na palubi Titanika, kako ne bi potonuo.
Problem je definitivno u koncentraciji pozora hrvatskih širokih (sve užih) slojeva na osobe i zanemarivanje sustava koji sve to već u naprijed filtrira i rasporedi, i pred narod, pred birače, postavi opcije, koje daju privid da narod odlučuje svojom sudbinom, a zapravo je taj prostor odlučivanja u naprijed toliko sužen, da demokracija u vrijeme izbora postaje više kao sredstvo namijenjeno za razbijanje monotonije, kada se narodu jedan dan svakih nekoliko godina pruži prilika umisliti se da se i njih nešto pita.
Podsjeća me to na opis jednog australskog člana parlamenta koji se bavio problemom kockanja pa je išao u kockarnicu vidjeti kako ljudi igraju poker mašine. Da ga parafraziram, ispričao je odprilike ovako: “Ušao sam u tu prostoriju sa stotinama mašina. Za svakom je sjedio netko i buljio u svoj ekran. Onda se odjednom s jedne od mašina prostorijom raširila glasna slavljenička glazba i svjetla u raznim bojama su počela žmirkati. Mnogi su se ustali i okružili veselu mašinu. Progurao sam se i ja da vidim što se događa. Mašina je pokazala da je igrač dobio pet dolara”.
Doduše, u Hrvatskoj je nakon toliko izbora od kojih niti jedni nisu donijeli značajne promjene, entuzijazam nešto splasnuo, ali još uvijek, hrvatska je fascinirana demokracijom, koju većina smatra važnijim rezultatom Domovinskog rata od državne nezavinosti, pa pred izbore podigne atmosferu kao što to uspijeva ona poker mašina koja počne svirati slavljeničku glazbu i čija svjetla bljeskaju u svim smjerovima da bi isplatila pet dolara.
U Hrvatskoj se na primjer uopće ne spominje podatak da je Jugoslavija bila velikosrpska tvorevina a NDH, kakava takva, hrvatska država oslobođena srpske dominacije, nego se poistovjećuju govorom o totalitarizmu, redovno naglašavajući da je onaj ndehaški bio puno gori.
Pojmovi države i režima su nesusporedivi i pripadaju u dvije potpuno različite kategorije, pa je i demokracija kao sustav (da je barem prava demokracija), neusporediva s pojmom nacionalne državne samostalnosti.
Demokracija je namijenjena onima kojima nije potrebna
Dok god poslušno šutiš i “uživaš” njezine plodove, hvališ sve što ti se svidi a šutke prelaziš preko onoga što ti se ne sviđa, demokracija je stvorena za tebe. Možeš na izborima glasati za koga hoćeš i mijenjati ljude na vrhu, i pod uvjetom da si glasao za kandidata koji dolazi po preporuci jedne od dvije vladajuće partije, imaš 50% šanse da tvoj kandidat pobijedi, pa se ti u hrvatski demokratski sustav perfektno uklapaš.
Međutim, ako slučajno pokušaš mjenjati taj demokratski sustav, u Hrvatskoj toliko problematičan da je i s imenom u kotradikciji, ako skupina ljudi pokuša mijenjati taj sustav, ako pola milijuna ljudi pokuša mijenjati napr. izborni sustav, brzo će te prihvatiti moju tvrdnju da je dokracija namijenjena onima kojima nije potrebna.
Postojeći poredak ne može (i ne mora) uvijek zaštiti pojedince koji ga provode, kao što je primjer Lovre Kušćevića, ali će uvijek i pod svaku cijenu zaštiti sebe, sustav, ustrojstvo, formirano tako da opstane neograničeno. Smjenom Kuščevića, netko će likovati radi moralne satisfakcije, ali se u stvarnosti ništa neće promijeniti.
Dvopartijski sustav je u Hrvatskoj uglavljen i ukopan tako da ostane i u tom procesu najaveća pažnja nije posvećena brizi kako sužiti narodu, nego kako spriječiti pokušaje tog naroda mijenjati ga i tako ga ugroziti, a ništa ga ne može ugroziti kao temeljita promjena izbornog sustava. Naglašavam pritom da Podolnjakov model promjene izbornoga sustava niti iz bliza nije bio temeljit, pa su čak i to smatrali potrebnim odbaciti.
Zašto je Hrvatska drugačija
Dvopartijski sustavi desetljećima funkcioniraju u većini zapadnih država i nitko se previše ne buni što je to tako. Pitanje je – po čemu je Hrvatska drugačija i zašto i Hrvati nisu zadovoljni, nego u stotinama tisuća potpisuju peticije za promjenu, koje onda taj sustav, impregniran mehanizmom za samoodržanje, odbacuje.
U funkcionalnim i uređenim zapadnim demokracijama koje su gospodarski napredne, koje se ne suočavaju s problemima suvereniteta i identiteta, kojima susjedne države ne osporavaju pravo na opstanak, koje nemaju polovinu svoga stanovništva izvan svojih granica ni tendenciju još većeg iseljavanja, čiji zakoni najvećim dijelom suzbijaju korupciju, koji se ne nalaze pod svakodnevnom baražom optužbi o fašističkoj prošlosti i i genetičkim fašističkim tendencijama i čijim ulicama ne hodaju nekažnjeni silovatelji i ratni zločinci, dvopartijski sustav funkcionira, jer koja god od dvije partije pobijedi, neće doći ni do kakavih fundamentalnih promjena koje bi ugrozile državu i narod, a pogotovo ne sam njegov identitet, njegovo kulturno, jezično i povijesno naslijeđe i konačno sam njegov opstanak.
To je razlika između dvopartijskog sustava i demokracije općenito kod postojećih demokratskih država zapadnoga svijeta i Hrvatske, jedne od najmlađih država danas u svijetu i istovremeno jednoga od najstarijih naroda koji je najduže čekao da ostvari svoju samostalnost, a ostvario ju je posljednjim europskim i poslije WW2 najkrvavijim ratom na europskom tlu.
To je razlika koju nitko ne bi smio zanemariti a zanemaruje ju kompletna vladajuća struktura i ponaša se, od predsjednika države i vlade pa na niže, kao da vode gospodarki, politički i u svakom pogledu solidnu, stabilnu i naprednu državu, sa zadovoljnim i zadovoljenim stanovništvom.
Postojeći poredak ne može (i ne mora) uvijek zaštiti pojedince koji ga provode, kao što je primjer Lovre Kušćevića, ali će uvijek i pod svaku cijenu zaštiti sebe, sustav, ustrojstvo, formirano tako da opstane neograničeno. Smjenom Kuščevića, netko će likovati radi moralne satisfakcije, ali se u stvarnosti ništa neće promijeniti.
Hrvati se na žalost vole baviti ljudima, konkretnim provoditeljima sustava, a ne samim sustavom, ne shvaćajući da je sustav taj koji je odredio da Karamarko nije pogodan za premijera i na površinu niotkuda, dopremio Plenkovića, da sustav čuva Milorada Pupovca jer to mu je u programu, da sustav određuje program HTV-a, da sustav određuje koje će udruge dobiti državne dotacije a koje neće, da sustav određuje koji će film dobiti nagradu a koji neće, da sustav određuje tko će dobiti posao a tko izgubiti, ne po principu boljega i sposobnijega, nego na osnovu volje i spremnosti služiti sustavu, a svi ljudi u tom sustavu tek su izvršitelji, koji će sustavu služiti dok su korisni i biti smijenjeni kad više nisu.
Ili da upotrijebim najnovije vijesti kao primjer: Može KGK izgubiti izbore i biti smijenjena. Netko drugi će Vučića dovesti u Zagreb.
Da pohrvatim često korišteni anglo-američki “Kiss Principe” (Keep it simple, stupid) kojim se naglašava da dizajn i sistem treba biti što jednostavniji, u hrvatskom primjeru bi ga trebalo nazvati “Piss principle – Problem is simply the system, stupid”.
Lako je smijeniti – Teško je promijeniti!
